Cavani, Liliana

Cavani, Liliana, tal. redateljica (Capri, 1937). Diplomirala antičku književnost u Bologni (1960) i režiju na rimskom Centro Sperimentale di Cinematografia (1962). Za tal. televiziju RAI 1962–65. snima niz pomno istraženih dok. filmova ugl. o provokativnim pov. temama – Priča o Trećem Reichu, Staljinovo doba, Žena u pokretu otpora i Philipe Pétain. Već prvim igr. filmovima, Franjo Asiški (1966) i Galileo (1968), naglašeno realist. prikazom sukoba subverzivnih pojedinaca s represivnim društv. institucijama, određuje kao svoje središnje tematsko zanimanje reinterpretaciju povijesti kroz istraživanje dijalektike prošlosti i sadašnjosti. Naglaske toga međuodnosa različito formulira čak i kad je riječ o istoj građi, pa Francesco (1989) mozaičnim, nelinearnim nizanjem epizoda, u kojima prevladavaju totali i složeni eksterijeri, rekonstruira komplementarna viđenja Franje Asiškog, dok je raniji film bio naglašeno scenografski oskudan i usredotočen na središnji lik, postižući narativnu dinamiku ugl. montažom i rakursima. Kanibali (1970) premještaju mit o Antigoni u kontekst društv. pobune u imaginarnom suvr. totalitarnom društvu, Milarepa (1973) predočava pokušaj pojedinca da psihol. krizu razriješi identifikacijom s likom iz budističke legende (prema P. P. Pasoliniju prikazuje domišljanje prošlosti »geometrijom koja sintetizira sve moguće točke gledanja na život Milarepe«), dok od → Noćnog portira, koji pov. događaj (nacizam) prikazuje kao psihol. nagon (sadomazohizam), središnja figura prikaza odnosa među likovima postaje erotizam. Onkraj dobra i zla (1977) ljubavno-misaoni trokut Nietzschea, Lou Salomé i Paula Réea predstavlja kao utopijsko nastojanje preobrazbe društva prema idealu potpunog individualnog ostvarenja, a Iza vrata (1982), u kojemu je dinamika fizičkih i psih. odnosa smještena u neeuropski kontekst Marakeša, i Berlinski interijer (1985), ponovno s ljubavnim trokutom i kontekstom nacističke Njemačke, nastavljaju istraživanje sprege mehanizama institucionalne reprezentacije i iskaza individualne slobode neraskidivo združenih činom transgresije. Koža (1981) pak, nekarakteristično usredotočena na kolektivnog protagonista, hiperrealističkim prizorima bijede i nasilja najdrastičnije prikazuje otpor pojedinaca destruktivnim nagonima. Bez prizora nasilja i ekstremnih stanja Gdje ste vi? Ja sam ovdje (1993), preko dvoje gluhonijemih protagonista koji govor drugih percipiraju gledajući, izjednačuje komunikaciju s vizualizacijom. S uspjehom režira i tv adaptacije opera, 1996–2001. bila je članica uprave RAI-ja.

T. Brlek