Crni narcis

Crni narcis (Black Narcissus, 1947), Vel. Britanija, boja, 100 min, The Archers/Independent Producers/Rank Film Organization, r. i sc.: Michael Powell, Emeric Pressburger, prema romanu Rumera Goddena, df.: Jack Cardiff, glazba: Brian Easdale, sgf.: Alfred Junge, ul.: Deborah Kerr (Clodagh), Sabu (mladi general), David Ferrar (Dean), Flora Robson (sestra Philippa), Kathleen Byron (sestra Ruth), Jenny Laird (sestra Honey), Judith Furse (sestra Briony), Jean Simmons (Kanchi), Esmond Knight (stari general).

Pet opatica različitih temperamenata i karaktera, a na čelu sa sestrom Clodagh, otvore školu i bolnicu u nenastanjenoj palači na vrhovima Himalaje. Jedini Englez u okolini je pomalo osorni agent Dean. Mlada sestra Clodagh postupno uviđa da njezin ambiciozni zadatak nije nimalo lak. Osobite poteškoće predstavlja sve nervoznija sestra Ruth, a mladi general, koji je opaticama ljubazno prepustio palaču da bi ga poučavale, popušta pred zavođenjem lijepe urođenice Kanchi.

Vrhunski primjer stilizacijskih sklonosti redatelja M. Powella (i njegova stalnog suradnika E. Pressburgera, zaduženog ponajprije za dramaturgiju), film neki kritičari smatraju doživljajem potpune stilizacije, a zbog osebujna ugođaja postignuta kolorističkim efektima (kombinacija bjeline odjeće opatica s detaljima toplih i pretežito hladnih boja), zvukom (neprestan šum vjetra), glazbom i glum. interpretacijama koje postupno intenziviraju emocionalne frustracije protagonistica. Dok se problematizacijom vjerskih kušnji film uklapa u moralističke religiozne tendencije svj. filma potkraj 1940-ih, scena obračuna Clodagh i poludjele Ruth izravno se nastavlja na tradiciju tzv. gotičkog romana, ali i očituje gotovo nadrealističke efekte prožimanja iskrivljene fiz. zbilje i duhovnih stanja. Stilizacijski učinak postignut je i retrospekcijama snolika ugođaja u kojima se Clodagh prisjeća vlastite ljubavne prošlosti, a vizualnoj dojmljivosti iznimno su pridonijeli J. Cardiff i A. Junge, nagrađeni Oscarima za kolor fotografiju odn. scenografiju koja naglašava posebnost i nestvarnost ambijenta – palača izgleda kao da lebdi između neba i zemlje, oblacima je odvojena od doline dok je raspored interijera u njoj nejasan. Time je naglašen kontrast dvaju svijetova – pragmatičnog, zapadnjačkog kojeg junakinja pokušava realizirati i artificijelnog istočnjačkog obilježenog svojevrsnim viškom osjetilnosti.

B. Kragić