crtani film

crtani film, podvrsta anim. filma, nastaje nekom od slikarskih tehnika, tipično crtežom (i njegovim bojenjem), a katkad uljanim tehnikama, te oblikovanjem obojenih ili neobojenih sipkih tvari (pijeska, obojene soli, mljevene kave i sl.). C. f. povijesno je prevladavajući oblik anim. filma, a animacija crteža javlja se i prije izuma filma (u phenakistiscopeu, zoetropu, praxinoscopu i dr.). Prve kratke c. f. radili su J. S. Blackton (1906) i É. Cohl (1907), prvi umjetnici koji su sustavno radili crt. filmove bili su 1910-ih Cohl, W. McCay i Pat Sullivan, a u većini kinematografija bilo je reklamnih i šaljivih crt. filmova (npr. Maar reklame u Hrvatskoj). Kratki c. f. dobio je na popularnosti i istančanosti u »zlatnom razdoblju amer. crt. filma«, kada se artikulirao stil klasične animacije (od 1930-ih do danas): W. Disney, braća Fleischer, T. Avery, W. Hanna i J. Barbera, Ch. Jones). Iako je u Europi 1920-ih i 1930-ih bilo dugometr. crt. filmova, populistički im je poticaj i produkcijski sustav dao Disney → Snjeguljicom i sedam patuljaka. Uz klasični c. f., u Europi se rano javlja modernistički, avangardni c. f. (L. Lye). Važan je doprinos dao N. McLaren od 1940-ih dalje, a od kraja 1950-ih → zagrebačka škola crtanog filma afirmira grupni modernistički nastup. Od pol. 1950-ih televizija preuzima proizvodnju c. f., ugl. pojednostavljene animacije, a animacija orijentirana na kina stagnira, obnavljajući se 1980-ih u SAD-u i u Japanu (→ anime), čemu uvelike pomaže uključivanje kompjutorske tehnologije, i širenje distribucije filma na videu.

H. Turković