De Mille, Cecil B.

De Mille, Cecil B., amer. redatelj i producent (Ashfield, Massachusetts, 1881 – Hollywood, 1959). Sin dramatičara i glumice. Studirao na Akademiji dram. umjetnosti u New Yorku, 1900. debitirao kao kaz. glumac, 1901–13. upravljao majčinom kaz. trupom. Sa J. L. Laskyjem i S. Goldwynom 1913. osniva film. tvrtku Lasky Feature Play Company (iz koje poslije nastaje Paramount) te 1914. režira svoj prvi film (prema nekim podacima i prvi cjelovečernji film snimljen u Hollywoodu), vestern melodramu Indijankin muž. Veliku pozornost kritike privlači melodramom → Prijevara, vjerojatno prvim filmom sa sustavnom uporabom osvjetljenja chiaroscuro u dram. svrhe. Status jednog od najistaknutijih amer. redatelja potvrđuje nizom sofisticiranih komedija, usredotočenih na motive bračne vjernosti i romantične ljubavi, sa satiričnim i često izrazito erotskim nijansama, i ugl. s G. Swanson kao protagonisticom: Stare supruge za nove (1918), Ne mijenjaj supruga (1919), Muški rod – ženski rod (1919), U dobru i u zlu (1919), Zašto mijenjati suprugu? (1920), Zabranjeno voće (1921), Adamovo rebro (1923). Elaborirani i raskošni dekori tih filmova najavljuju njegove sklonosti prema spektaklu, kakve u potpunosti realizira komercijalno vrlo uspješnim filmovima pov. i biblijske tematike, kojima postaje jedan od najistaknutijih red. »zvijezda«: Deset zapovijedi (1923), Kralj kraljeva (1927), o Kristu, U znaku križa (1932), o Neronovim progonima kršćana, Kleopatra (1934), Križarski pohodi (1935), o III. križarskom ratu, Samson i Dalila (1949) i → Deset zapovijedi (zv. remake). Usprkos naglašenoj melodramatičnosti, ta se djela odlikuju strukturnom napetošću između gotovo puritanskih moralnih pouka i idealističkih projekcija o važnosti vjere s vizualno ekscesivnim prikazima hedonizma i ljudskih slabosti, često obogaćenima erotskim aluzijama, dok vizualnom ornamentalnošću odn. kompozicijom kadrova, svjetlom, a poslije i bojom, odražavaju utjecaj slikara i ilustratora iz XIX.st., poput G. Doréa, J. Martina, Bouteta de Monvela. U razdoblju zv. filma režirao je i nekoliko dinamičnih vesterna, npr. Čovjek iz prerije (1937), Union Pacific (1939), Sjeverozapadna konjička policija (1940), a velik uspjeh postigla je melodrama Požanji divlji vjetar (1942), ugođajem slična filmu → Zameo ih vjetar, te spektakl o cirkusu → Najveća predstava na svijetu (Oscar za najbolji film). Poznat i po svojim desničarskim stavovima, 1949. nagrađen je posebnim Oscarom za doprinos filmu, a 1952. memorijalnom nagradom »Irving G. Thalberg«.

B. Kragić