Dnevnik seoskog župnika
traži dalje ...Dnevnik seoskog župnika (Le Journal d’un curé de campagne, 1951), Francuska, c/b, 120min, Union Générale Cinématographique, r. i sc.: Robert Bresson, prema romanu Georgesa Bernanosa, df.: Léonce-Henry Burel, glazba: Jean-Jacques Grünewald, ul.: Claude Laydu (župnik), Marie-Monique Arkell (vojvotkinja), André Guibert (župnik iz Torcyja), Jean Riveyre (vojvoda), Nicole Ladmiral (Chantal).
Mladi svećenik stiže u zaostalu župu Ambricourt, gdje ga dočekuje nepovjerenje siromašnih i deziluzioniranih seljana, i jedino ga ohrabruje stariji župnik iz Torcyja. No, mladi se župnik ne da pokolebati, želi u pastvu vratiti duh vjere i ufanja, a pokušava unijeti sklad u obitelj iz obližnjeg dvorca: vojvoda ljubuje s kćerinom guvernantom, vojvotkinja ne može prežaliti sina koji je umro kao dijete, kći Chantal na rubu je psih. sloma. I on pomaže vojvotkinji da vrati izgubljenu vjeru, no ona umire iste noći, zbog čega ga i okrivljuju. Pogoršavaju se njegove želučane tegobe te odlazi liječniku u Lille, gdje saznaje fatalnu dijagnozu.
Bresson je težio vjernosti knjiž. predlošku i u tom smislu film se smatra uzornim: količina dijaloga je smanjena, a preuzeti nisu mijenjani, dok su od likova isključeni tek najsporedniji. Izrazio je i duh dnevnika: unutarnjim monologom župnika, pokazivanjem ruke koja piše, a kadikad i pisanog teksta, uspješno opovrgavši u praksi inače često dokazane tvrdnje o nepotrebnosti i tautološkom karakteru poklapanja zvučnog i slikovnog. Pisanim je tekstom, naime, podsjetio na sam literarni predložak i oporost činjenica župnikova života, glasom je sugestivno približio njegovu intimu, a jednim i drugim njegovu predanost pozivu, usamljenost i patnju kao i jednoličnost njegova života što sve podupiru i fragmentarnost radnje, scenografska jednostavnost, »siva« fotografija eksterijera pa i brojna pretapanja. Bez bogatijeg zapleta, realističan u prikazu pretežito svakidašnjih događanja, cjelinom koju obilježava individualni autorski pristup, film djeluje i kao preteča modernizma. Također, distingvira ga novi film. psihologizam, poniranje u psih. život lika lišeno standardiziranih i stereotipnih mimičkih i gestualnih znakova što nadomješta kadriranjem, osvjetljenjem, kontekstualnim indikatorima, a posebice pomnim izborom odgovarajućega glumca za protagonista (neprofesionalac C. Laydu odabran je između stotinjak kandidata – ateisti su bili isključeni). Smatra se, uz Rosselinijev film → Franjo, božji lakrdijaš, djelom koje najsnažnije izražava duh kršćanstva, a to postiže prikazom župnika, osobe koja ne može pretendirati na savršenost, ali koja se ipak potpuno posvetila duhovnom preobražavanju bližnjih. Apoteoza tih težnji, u toj diskretnoj alegoriji na Kristov život, u znamenitom je finalu, u jednoipolminutnom kadru križa koji nestaje zajedno s junakovim životom, ali sugerira da smrt nije tek njegovo oslobođenje od patnji. Takva tema i ideja, a u skladu s režijom, naveli su franc. kritičare da Bressonov stil počnu nazivati asketskim, a neki (P. Schrader), poput Dreyerova i Ozuova, transcendentnim. Film je posebno oduševio zastupnike tzv. politike autora, i stoga jer se pojavio kao produkcijski model filma realiziranog skromnijim financ. sredstvima, a dobio je i uglednu godišnju nagradu »Louis Delluc« kao najuspjeliji franc. film godine.
A. Peterlić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.
Dnevnik seoskog župnika. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 17.3.2025. <https://film.lzmk.hr/clanak/dnevnik-seoskog-zupnika>.