Ford, John
traži dalje ...Ford, John (pr. prezime Feeney), amer. redatelj (Cape Elizabeth, Maine, 1894 – Palm Springs, California, 1973). Sin irskih doseljenika, 1913. dolazi u Hollywood gdje je njegov brat Francis Ford (1882–1953), po uzoru na kojega mijenja prezime, bio glumac i redatelj vesterna. Isprva rekviziter i glumac, režira od 1917., u nij. razdoblju ugl. vesterne, do 1921. s H. Carreyjem u gl. ulozi (npr. Precizno nišanjenje, 1917), a najveći uspjeh postiže spektakularnim Željeznim konjem (1924). Od 1927. okreće se drugim žanrovima (također se s lakoćom prilagođuje zv. filmu) te se, spojivši slikovit stil karakterizacije s apsorbiranjem ekspresionističkih postupaka u tvorbi ugođaja (utjecaj F. W. Murnaua) do pol. 1930-ih ističe introspektivnim djelima, posebice lirskim komedijama s W. Rogersom – Doktor Bull (1933), Sudac Priest (1934) i Parobrod iza okuke (1935) te pustolovnim filmom Izgubljena patrola (1934), u kojemu inovativno rabi zvuk (tajanstveni napadač nazočan je samo smrtonosnim hicima). Potkazivačem (1935., Oscar za režiju), o izdajniku IRA-e započinje seriju naglašeno alegorijskih djela, ugl. s radnjom u prošlosti i neoekspresionističke vizualnosti (npr. Marija od Škotske, 1936., s K. Hepburn u gl. ulozi), potom, u razdoblju 1939–41., stječe status nauglednijeg amer. redatelja: → Poštanska kočija njegov je prvi zv. vestern i dotad dramski najintenzivnije ostvarenje, kojim je ključno pridonio oživljavanju žanra, → Mladim Lincolnom produbljuje umijeće karakterizacije, → Plodovima gnjeva (Oscar za režiju) vraća se ekspresionističkom prosedeu, dok je Dugo putovanje kući (1940), o pomorcima, prema jednočinkama E. O’Neilla (koji je film smatrao najboljom ekranizacijom nekoga svojega teksta), melankolično djelo u kojemu neoekspresionistički vizualni stil dojmljivo nadograđuje dubinskim kadrovima. Posljednji film tog razdoblja → Kako je bila zelena moja dolina (Oscar za najbolji film i režiju) vrhunac je sklonosti prema nostalgiji i sentimentalizmu, kao i ritmičkoj organizaciji film. prostora. Nakon sudjelovanja u II. svj. ratu (u mornarici, napreduje do čina komodora), kada snima Oscarom nagrađene dok. filmove Bitka za Midway (1942) i Sedmi prosinca (1943., suredatelj sa G. Tolandom), režira igr. ostvarenja sa središnjim motivom gubitka, ratni film Žrtvovani (1945) i vestern → Moja draga Klementina. Daljnje razdoblje Fordova stvaralaštva (kada ugl. režira za vlastitu tvrtku Argosy, osnovanu 1947) odlikuje se zaokupljenošću odnosom tradicije i promjene te usredotočenošću na društv. zajednice, ugl. vojne, kao u vesternima o amer. konjici Fort Apache (1948), Nosila je žutu vrpcu (1949), u kojemu kolorom (po uzoru na slike F. M. Remingtona) postiže izniman elegičan ugođaj, i Rio Grande (1950), potom na vjersku zajednicu u Predvodniku (1950), o putovanju karavane Mormona na Zapad, na ruralne zajednice u komedijama → Miran čovjek (Oscar za režiju) i nostalgičnom remakeu Suca Priesta Sunce žarko sja (1953), s radnjom na amer. Jugu, te na disparatnu izoliranu skupinu u pustolovnom filmu Mogambo (1953), u temelju svojevrsnoj »komediji običaja i morala« s egzotičnom pozadinom. Vestern → Tragači najava je sve naglašenijih ambivalencija pa se daljnja djela – biografska melodrama Krila orlova (1957), u kojoj do vrhunca dovodi antinomiju lutanje – dom, komedija o Irskoj Mjesec izlazi (1957), potom dva filma o tjeskobi urbanog života, tragikomedija o londonskomu policijskomu inspektoru Gideonov dan (1958) i polit. melodrama Posljednji poklič (1958), o posljednjem pokušaju skupine ostarjelih političara da pobijede na izborima, te vesterni Konjanici (1959) i Narednik Routledge (1960) – odlikuju rastućom dekompozicijom postupka, kontrastima i proturječjima karakterističnog spoja realizma i ekspresionizma što dolazi do vrhunca u Dva jahača (1961), ciničnoj razradi motiva iz Tragača. U posljednjim filmovima, – vesternima → Čovjek koji je ubio Liberty Valancea i Čejenska jesen (1964), u komediji Donovanov greben (1963), ponovno s radnjom u pastoralnom ambijentu (Polinezija), kao okviru duhovne regeneracije i u melodrami Sedam žena (1966), o misionarkama u Kini, u kojoj radikalizira odnos prema religiji (protagonistica završava samoubojstvom) – takve kontradikcije transcendira spojem klasicističkog postupka i tematskih višeznačnosti odn. manifestacija kaosa. Najistaknutiji amer. redatelj klas. zv. razdoblja, ostvario je opus zasnovan na harmoničnim, klasicističkim kompozicijama kadrova, iznimnoj vještini vođenja kretanja glumaca unutar mizanscene i prizornom redukcionizmu. Usmjeren prikazu skupina unutar duljih vremenskih razdoblja (čest motiv putovanja) i zaokupljen emocionalnim iskazima, s dominantnim osjećajem nostalgije, a od 1950-ih i skepse, sumnje i tjeskobe, tematizirao je nastajanje amer. nacije (najistaknutiji je autor vesterna, kojega je oblikovao kao modernu, amer. verziju epa) te rituale zajednica poput vojske i obitelji (parade, pogrebi, plesovi) kroz bogatstvo strukturnih varijacija i antinomija, ponajprije između civilizacije (slika vrta) i divljine, lutanja i doma odn. kaosa i reda, naposljetku priče i povijesti. Prvi je dobitnik priznanja za životno djelo Amer. film. instituta 1973. Ostali važniji filmovi: Četiri sina (1928), Arrowsmith (1931), Bubnjevi duž Mohawka (1939), Duga siva linija (1955).
B. Kragić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.
Ford, John. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 1.4.2025. <https://film.lzmk.hr/clanak/ford-john>.