Grémillon, Jean

Grémillon, Jean, franc. redatelj (Bayeux, 1902 – Pariz, 1959). Studirao glazbu u Parizu, svirao violinu. Sa G. Périnalom 1923–27. snima više kratkometr. putopisnih i namjenskih filmova, 1924. samostalno realizira eksp. film Mehanička fotogenija, a 1926. dugometr. poetski dok. film Putovanje pučinom. Njegova prva dva cjelovečernja igr. filma – Maldone (1928), s radnjom na riječnim kanalima, i Svjetioničari (1929), ambijentirani na osamljeni otok uz obalu Bretanje, vrhunci su tendencije lirskog naturalizma, prisutne u franc. filmu 1920-ih. Polagana ritma, ta se djela odlikuju dojmljivim i harmoničnim kompozicijama eksterijera. U svojemu prvom zv. filmu, Mala Liza (1930) okreće se klaustrofobičnim urbanim ambijentima i fatalistički ocrtanim likovima gubitnika čime najavljuje poetski realizam. Djelo je zanimljivo i zbog inovativne uporabe zvuka pa G. dramaturški efektno rabi izdvojene glazb. i zv. lajtmotive (često kontrapunktirane slici) u ritmičkom slijedu. Nakon razdoblja stagnacije, ponovno privlači pozornost vrhunskim doprinosima poetskom realizmu: Ždrijelo ljubavi (1937) meditativnija je inačica filmova s radnjom u voj. ambijentima, sa suptilnim stupnjevanjem protagonistova osjećaja gnjeva i sklonosti prema nasilju, Neobični gospodin Victor (1938), o preprodavaču ukradene robe, majstorski izražava odnose dominacije i podčinjavanja između likova pokretima kamere, kompozicijama kadrova i ritmom dijaloga, a Remorkeri (1939), s dijalozima J. Préverta, ponovno s razrađenom glazb. partiturom i dramaturški efektnom uporabom šumova, povratak su dojmljivim eksterijerima (olujno more) kao pozadini ljubavne priče protagonista (J. Gabin i M. Morgan). Za okupacije Francuske režira remek-djelo Svjetlost ljeta (1943), intimističku ljubavnu priču izrazito melodramatičnog završetka. Film je zbog dinamične mizanscene, stilizacijskog orkestriranja slike i zvuka, međusobne prožetosti motiva ljubavi, ljubomore i ubojstva te aluzija na klasne razlike uspoređivan s → Pravilom igre. U sljedećem ostvarenju, Nebo pripada vama (1944), snimljenom prema istinitom događaju, o junakinji iz sitne građ. obitelji koja postaje svj. rekorderka u duljini leta, okreće se ekonomičnom režijskom stilu u prikazu mogućnosti dosezanja herojske dimenzije života tzv. običnih ljudi. Nakon dugometr. kompilacijskog dok. filma Šestog lipnja u zoru (1945), o savezničkom iskrcavanju u Normandiji 1944., u kojemu ponovno glazba određuje pripovjedni ritam, režira rafiniranu melodramu Bijele šape (1949), prema scenariju J. Anouilha, ugođajem, pričom i stilom blisku Svjetlosti ljeta. Komerc. neuspjesi tog filma i daljnjih, sličnih ostvarenja, Madame X (1950) i Ljubav žene (1953), onemogućuju mu nastavak red. karijere. Bio je predsj. Franc. kinoteke (1943–58).

B. Kragić