Hiroshima, ljubavi moja

traži dalje ...

Hiroshima, ljubavi moja (Hiroshima, mon amour, 1959), Francuska/Japan, c/b, 91min, Argos/Daiei/Cosmo/Pathé, r.: Alain Resnais, sc.: Marguerite Duras, df.: Sacha Vierny i Michio Takahashi, glazba: Giovanni Fusco i Georges Delerue, montaža: Henry Colpi, Jasmine Chasney i Anne Sarraute, ul.: Emmanučlle Riva (Ona), Eiji Okada (On), Bernard Fresson (njemački vojnik), Stella Dassas (majka), Pierre Barbaud (otac).

Završavajući 1957. snimanje filma o miru, franc. glumica u Hiroshimi pokušava kroz ljubavnu vezu s jap. arhitektom uspostaviti odnos s traumatičnim iskustvima kako svj. povijesti tako i vlastite prošlosti.

Kad je premijerno prikazan u Cannesu, prvi dugometr. film A. Resnaisa ostavio je, prema riječima J.-L. Godarda, »dojam gledanja filma nezamislivog na osnovi onoga što je gledatelju bilo poznato iz film. povijesti. Gledao sam nešto što uopće nisam očekivao«. Inovativnost se u prvom redu očitovala u načinu asocijativnog povezivanja vizualizacije prošlosti sa sadašnjim mentalnim i emotivnim stanjem protagonistice. Umetnute sekvence sjećanja na zbivanja u Neversu tijekom rata tvore autonomne jedinice pripovijedanja, koje su međutim fragmentarne, eliptične te iznesene slijedom emotivne i psihološke relevantnosti, a ne s obzirom na kauzalne i kronološke odnose. Izbor i slijed prikazanih sjećanja oponaša proces prizivanja uspomena i određen je načelom postupnog suočavanja s potisnutim učinkom traumatičnih zbivanja: najprije se javljaju ugodna sjećanja, zatim bolnija, te na kraju ona s kojima se protagonistica najteže suočava. Već uvodni prizori isprepletenih tijela, prvo prekrivenih pepelom a zatim bez njega, upućuju na središnji tematski interes uništenja i obnove, dok daljnje izmjenično prikazivanje ljubavnog zagrljaja, kao figure neposredne prisutnosti, i prizora bolnica i muzeja u Hiroshimi te ulomaka iz film. rekonstrukcije posljedica atomske eksplozije Hidea Sekigawe, kao modusa odnosa s prošlim, usmjerava pozornost na dijalektiku percepcije i događanja. Paralelna montaža prizora ulica i trgova Neversa i obnovljene Hiroshime, snimljenih vožnjom istom brzinom u istom smjeru, upućuje na međusobnu uvjetovanost suočavanja s traumom i procesa rekonstrukcije, kao i na nužnost subjektivnog povezivanja disparatnih fragmenata u smislenu cjelinu. J. Rivette iste je osobine uočio u izvedbi E. Riva: »To je silan napor skladanja, nastojanje da se djelići ponovno slože u svijesti junakinje, napor usmjeren na preslagivanje različitih elemenata svoje osobe i svoje svijesti; kao što je Hiroshima morala biti obnovljena nakon atomskog uništenja, Emanučlle Riva će u Hiroshimi pokušati obnoviti svoju stvarnost.«

T. Brlek

ilustracija
HIROSHIMA, LJUBAVI MOJA, A. Resnais (Emmanuèlle Riva i Eiji Okada)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Hiroshima, ljubavi moja. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.5.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/hiroshima-ljubavi-moja>.