Izgubljena cesta

Izgubljena cesta (Lost Highway, 1997), SAD, boja, 135min, Assymetrical/CiBy 2000, r.: David Lynch, sc.: D. Lynch i Barry Gifford, df.: Peter Deming, glazba: Angelo Badalamenti, Barry Adamson, David Bowie, This Mortal Coil, Rammstein, ul.: Bill Pullmann (Fred Madison), Patricia Arquette (Renee Madison/Alice Wakefield), Robert Loggia (Dick Laurent/g. Eddy), Balthazar Getty (Pete Dayton), Robert Blake (misteriozni čovjek), Natasha Gregson Wagner (Sheila), Richard Pryor (Arnie), Jack Nance (Phil).

Brišući granicu iluzije i zbilje, paranoidna svijest Freda Madisona konstruira kružnu fabulu u kojoj on, zbog sumnje na nevjeru, ubija svoju ženu Renee, da bi se u zatvoru preobrazio u Petea Daytona, a nakon jednako pogubnog ishoda vratio na početak priče.

Temeljna iracionalnost okvirne razine koja početnim i završnim kadrom autoceste, osvijetljene farovima i uz pjesmu »I’m Deranged«, spaja ostala zbivanja u filmu u spiralni oblik, pretvarajući prikazano u fantaziju traumatizirane svijesti. Film tako postaje prikazom psih. putanje između trenutka u kojemu Fred čuje poruku »Dick Laurent je mrtav« i trenutka u kojemu on sâm izgovara tu rečenicu, pri čemu nesumjerljivost vremenskog slijeda i pripovjednih svjetova onemogućuje bilo kakvu realist. motivaciju i tumačenje. Oba su predočena svijeta podjednako fantastična i zazorna: klaustrofobični prostori minimalističkih interijera kuće Freda i Renee, zagasitih boja, tvore svijet u kojemu se ne čuje glazba koju Fred svira, a komunikacija se svodi na banalne dijaloge i nerazumljive, mehanički posredovane, prijeteće verbalne i vizualne poruke izvana; velike prostorije, pustinjska prostranstva i beskrajne ceste te mnoštvo ekscentričnih likova imaginarija film noira zaglušuju pak protagonista preobiljem zvukovnih, vizualnih i fabularnih signala. Drastična svedenost i usredotočenost na unutarnju ispraznost prvoga suprotstavljena je fantazmagoričnoj prenapučenosti i ekstrovertiranosti potonjega, dok je njihova međusobna povezanost naglašena nizom paralelnih situacija i likova. Obje uokvirene priče završavaju psih. slomom i komunikacijskim neuspjehom budući da su zapravo samo iskrivljeni međusobni odrazi: ženski su likovi dvije osobe koje izgledaju gotovo isto, dok su fizički različiti muški likovi u biti ista osoba. Niti Alice kao glamuorozna i seksipilna verzija Renee, niti Pete kao mlađi i potentniji Fred, ne mogu ispuniti konstitutivni nedostatak svojega odnosa. Ključna je poveznica dvaju svjetova lik koji se u oba javlja u istom obličju, misteriozni čovjek koji s pomoću mobitela i digitalne kamere manipulira slikom i zvukom režirajući zbivanja u svijesti i na ekranu.

T. Brlek