Kabinet doktora Caligarija
traži dalje ...Kabinet doktora Caligarija (Das Kabinett des Dr Caligari, 1920), Njemačka, c/b, 78 min, Decla-Bioscop AG, r.: Robert Wiene, sc.: Carl Mayer, Hans Janowitz, df.: Willy Hameister, glazba: Giuseppe Becce, Peter Schirman [1932], sgf.: Hermann Warm, Walter Röhrig, Walter Reinmann, ul.: Werner Krauss (Dr. Caligari), Conrad Veidt (Cesare), Lil Dagover (Jane), Friedrich Feher (Francis), Hans Heinrich von Twardowski (Alan), Rudolf Lettinger (Dr. Olson).
Zatvoren u ludnici, Francis pripovijeda priču o tajanstvenom opsjenaru Caligariju i njegovu mediju Cesareu.
Prema mnogim povjesničarima, prvo ostvarenje njem. film. ekspresionizma i prvi film u širokoj distribuciji oblikovan radikalno modernističkim stilom, usmjerenošću na totalnu kompoziciju djela kao stilistički ujednačene cjeline, koja glumu uklapa u scenografiju, a scenografiju podređuje vizualnom oblikovanju, omogućio je raskid s naturalističkom motivacijom likova i reprezentacije. Originalnost scenografskih rješenja ostvarena je primjenom slikarskih postupaka umjetnika kao što su Robert Delaunay, Lyonel Feininger i slikari skupine Die Brücke, oblikovanjem scenografije oslikanim sjenama i drastično iskošenim perspektivama. Statičnost kamere dinamizirana je neuobičajeno velikim brojem pretapanja i složenom povezanošću mnogobrojnih detalja koji tvore mizanscensku cjelinu, pretvarajući svaki element u znak nečeg drugoga. Međusobno zrcaljenje okvirne i umetnute narativne razine pretvara se paralelizmom mnogobrojnih udvajanja – Cesare je Caligarijev dvojnik, sâm je Caligari istodobno dvojnik opsjenara iz XVIII. st. i liječnika psihijatra, Alan je Francisov dvojnik, a hipnotički učinak pretvara Cesarea u dvojnika Jane – u strukturno načelo filma. Odnos stvarnosti i fantazije problematizira se supostavljanjem disparatnih stilova glume – ekspresionističke stilizacije Kraussa, Veidta i Dagover, nasuprot naturalizmu liječnika – kao i potkopavanjem »vjerodostojnosti« pripovjednih razina, budući da okvirna i umetnuta pripovijest dijele pojedina scenografska rješenja, uspostavljajući kontinuitet prikaza preko granica »ludila« i »normalnosti«. Kako nema pristupa prikazu »stvarnosti« izvan Francisove priče, gledatelj je suočen s nužnim kontradikcijama odnosa scenografske stilizacije i »ludog« pripovjedača, otkrivajući aporije svakoga fikcionalnog prikaza. Autoreferencijalni aspekt filma ističe i središnja fabularna važnost motiva hipnotičke moći pogleda, cirkuskog prikazivanja koje prikazuje sam čin prikazivanja, neodoljive privlačnosti viđenog, ali i pogubnih učinaka prepuštanja gledanju, »redateljske« manipulacije izvođača i gledatelja te djelovanja neizbježne povratne sprege na samog »autora« vizualne atrakcije.
T. Brlek

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.
Kabinet doktora Caligarija. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 25.4.2025. <https://film.lzmk.hr/clanak/kabinet-doktora-caligarija>.