Klobučar, Anđelko

traži dalje ...

Klobučar, Anđelko, hrv. skladatelj (Zagreb, 1931). Učio svirati orgulje kod A. Vidakovića, a poslije i kod F. Lučića, diplomirao 1955. na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (Historijsko-teoretski odjel). Usavršavao se u sviranju orgulja u Salzburgu i Parizu. Kao muzički voditelj u Dubrava-filmu (1958–63) bira i montira te aranžira i sklada film. glazbu, 1968–2002. profesor je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Prvu originalnu film. partituru napisao je za kratki igr. film Jurnjava za motorom B. Majera (1959). Skladao je glazbu za 55 dok., 20 igr. i 44 anim. filma, a osobito je uspješno surađivao s A. Babajom, npr. Carevo novo ruho (1961), Tijelo (1965), → Breza, → Izgubljeni zavičaj, Kamenita vrata (1992). Koristi se tekovinama glazbe XX. st. – disonancama, kvartnim akordima, clusterima, proširenim tonalitetom i atonalitetom, ali aranžira i djela drugih autora (C. Monteverdija u Izgubljenom zavičaju). Služi se i stilizacijom stare glazbe (Carevo novo ruho), stilizacijom i citatima folklora (Breza) te najrazličitijim glazb. jezicima – od ekspresionizma preko pointilizma i minimalizma do impresionizma. Iznimno je plodan skladatelj tzv. ozbiljne glazbe (simfonijska, komorna, glasovirska, vokalna i scenska djela) te cijenjen orugljaš. Ostali važniji (igr.) filmovi: Jury (A. Babaja, 1962., kratkometr.), Ljubav (A. Babaja, 1963., kratkometr.), Suvišan čovjek (B. Majer, 1965., kratkometr.), Crne ptice (E. Galić, 1967), → Kad čuješ zvona, U gori raste zelen bor (A. Vrdoljak, 1971), Basna (A. Babaja, 1974., kratkometr.), Tajna Nikole Tesle (K. Papić, 1980), Olovna pričest (E. Galić, 1995., srednjometr.).

I. Paulus

 

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Klobučar, Anđelko. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.5.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/klobucar-andjelko>.