Klub boraca

Klub boraca (Fight Club, 1999), SAD/Njemačka, boja, 139 min, Art Linson/Fox 2000/Regency/Taurus Film, r.: David Fincher, sc.: Jim Uhls, prema romanu Chucka Palahniuka, df.: Jeff Cronenweth, glazba: The Dust Brothers, The Pixies, ul.: Edward Norton (Pripovjedač/»Jack«), Brad Pitt (Tyler Durden), Helena Bonham-Carter (Marla Singer), Meat Loaf Aday (Bob), Zach Grenier (Richard Chesler), Jared Leto (Anđeosko lice).

Mladi muškarac pokušava odrediti svoj identitet u potrošačkom društvu: slijedi upute trendovskih magazina, posjećuje grupe za pomoć, sudjeluje u organiziranju brutalnih rituala muškosti, da bi na kraju, uz pomoć Tylera Durdena, utjelovljenja poželjnog identiteta koji bi i sam želio doseći, osnovao terorističku organizaciju s ciljem izazivanja sveopćega kaosa.

Budući da čitav film, koji počinje sekvencom izlaska kamere iz lubanje, pripovijeda autodijegetički narator bez imena i lica, fabula je zapravo vizualizacija psihol. konflikata, trauma i neuroza u njegovoj svijesti, dok su i lik, tek neizravno nazvan »Jack« (na odjavnici potpisan kao Pripovjedač), i njegov idealizirani alter-ego Tyler Durden aspekti iste osobe, protagonista koji nastoji spoznati samoga sebe, a apokaliptični završni prizori, uz zvuke pjesme »Where Is My Mind?«, sugeriraju radikalne posljedice takva pokušaja. Središnje zanimanje filma, odnos medijskog propagiranja obrazaca ponašanja, čija dosljedna primjena razara kult. sustav koji ih proizvodi, predočen je fizički i psihološki destruktivnom prirodom odnosa pasivnog potrošača »Jacka«, kojega nesanica dovodi u stanje polusvjesne percepcije, i medijski oblikovana Tylera Durdena, ultimativnog proizvoda sustava koji sve pretvara u robu. Tylerovu pojavu u filmu gledatelji nesvjesno registriraju prije nego što ga doista vide: njegov se lik javlja na ubačenim sličicama, baš kao što on ubacuje pornografske sličice u dječje filmove. Istodobno, on je ideol. protivnik i rušitelj društva totalne komercijalizacije i medijske manipulacije, što kulminira razbijanjem film. iluzije u izravnom obraćanju publici. Naglašena autoreferencijalna izvedba svih aspekata filma, od vizualnog dizajna glatkih površina i zagasita kolorita, do virtuoznih ekspresionističkih kompozicija i samosvjesne glume, upućuje na neiscrpnu zavodljivost celuloidne fantazije čak i kad eksplicitno prikazuje vlastiti destruktivni učinak.

T. Brlek