Konformist

traži dalje ...

Konformist (Il conformista, 1970), Italija/Francuska/Njemačka, boja, 108 min, Mars Film/Marianne Productions/Maran-Film, r.: Bernardo Bertolucci, sc.: B. Bertolucci, prema romanu Alberta Moravije, df.: Vittorio Storaro, glazba: Georges Dellerue, ul.: Jean-Louis Trintignant (Marcello Clerici), Dominique Sanda (Anna Quadri/ministrova ljubavnica/prostitutka u bordelu), Stefania Sandrelli (Giulia), Pierre Clementi (Lino), Enzo Tarascio (profesor Quadri), Gastone Moschin (Manganiello), José Quaglio (Italo Montanari).

Dok 15. listopada 1938. Marcello i Giulia Clerici putuju na medeni mjesec u Pariz, on promišlja svoj životni put, koji ga vodi prema pravom cilju putovanja: ubojstvu antifašist. aktivista Quadrija, svojega bivšeg profesora, i njegove žene. Nakon pada Musolinija 1943., Marcello denuncira svojeg prijatelja, fašist. ideologa Itala.

Bertoluccijeva adaptacija Moravijina romana zamjenjuje kronološko iznošenje i kauzalno povezivanje zbivanja složenim supostavljanjem vremenskih sekvenci i asocijativnim povezivanjem motiva kondenzacijom, izmještanjem, projekcijom i udvajanjem. Niz očinskih figura, od homoseksualca, vozača Lina, preko Quadrija i stvarnog oca, zatvorenog u ludnici, do Montanarija i agenta Manganiella, kojih se protagonist na razne načine nastoji osloboditi težeći se uklopiti u društv. normalnost, ponavljanjem ga neprestano vraća u početnu traumatsku situaciju. Temporalne dislokacije, kao i brojni prizori koji Clericija smještaju u zatvorene prostore i iza rešetaka, prozora i vrata, naglašavaju njegovu zatočenost u nerazriješenoj prošlosti, dok kompozicije, međuodnosom geometrije, kolorita i osvjetljenja, upućuju na središnji problem slijepe točke vlastite pozicije: Clerici normalnost ne postiže čak niti u abnormalnom fašist. društvu. Iznimno pokretna kamera V. Storara rabi širok raspon kolorističkih postupaka i rakursa tvoreći osebujan spoj fašist. estetike monumentalnosti, ekspresionističkih perspektivnih iskrivljenja i nadrealističkih sklopova motiva, posebno naglašavajući ulogu odnosa svjetla i sjene, stvarnosti i privida. Mnogobrojni krupni planovi omogućuju Trintignantu da izražajnost lica suprotstavi distanciranom držanju, dok D. Sanda vrsno nijansira uloge i raspoloženja, spajajući seksualnu manipulaciju i psihol. anticipaciju. Bertolucci je film opisao kao priču o sebi i Godardu: »Ja sam Marcello i snimam fašist. filmove i želim ubiti Godarda koji je revolucionar i snima revolucionarne filmove i koji mi je bio učitelj«. Polit. poruka sadržana je u film. oblikovanju: opčinjenost vizualnim majstorstvom gledatelje neprestano dovodi u iskušenje komformističkog zadovoljstva pasivnog promatranja tuđeg ideološkog sljepila, prizivajući tako implicitno potrebu za samopreispitivanjem kroz kritičko promišljanje viđenog.

T. Brlek

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Konformist. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.5.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/konformist>.