Lancelot Jezerski

Lancelot Jezerski (Lancelot du Lac, 1974), Francuska, boja, 85 min, Mara-Film/ORTF//Gerico, r. i sc.: Robert Bresson, df.: Pasqualino De Santis, glazba: Philippe Sarde, ul.: Luc Simon (Lancelot), Laura Duke-Condominas (Ginevra), Humbert Balsan (Gaven), Vladimir Antolek-Oresek (Artur), Patrick Bernhard (Mordred).

Vitezovi okrugloga stola, među njima i Lancelot, vraćaju se ne uspjevši pronaći Sveti Graal. Lancelot obnavlja ljubavnu vezu s kraljicom Ginevrom, što dovodi do sukoba među vitezovima. Oslobodivši zatočenu Ginevru, Lancelot je javno vraća Arturu, nakon čega dolazi do završne bitke i konačne propasti arturijanskog poretka.

Bresson dekonstruira arturijanski mit karakterizacijom – ocrtavajući kralja kao slaba i neodlučna, a vitezove kao skupinu ljubomornih častohlepnika, te naturalističkim ugođajem (uvodna sekvenca serija je borbi s prizorima odsječenih glava, kostura na drveću, spaljenih tijela, a dvorac Camelot je poluruševina), čime film izbjegava ton uzvišene tragedije. Tomu pridonosi i redateljev karakteristično suzdržan, asketski stil i odmak od spektakularnosti (iako se radi o najskupljem redateljevu filmu): dijalog je bezizražajan, gotovo monoton (a tako ga i recitiraju glumci naturščici), glazb. pratnja rabi se samo dvaput (na početku), dominiraju zvukovi zveckanja oklopa i oružja te prirodni šumovi, prevladavaju srednji i krupni planovi (film ima samo jedan total), a scena turnira prikazana je detaljima konjskih kopita. Slikom dominira kontrast svjetlo–sjena, što upućuje na redateljevu preokupaciju alternativama duhovnih stanja (ilustriranom i ritmičkim izmjenjivanjem dana i noći). Bresson se usredotočuje na naslovni lik kao središnju figuru u razmatranju odnosa duha i tijela; Lancelotom dominira nesigurnost, odn. nemogućnost nadvladavanja strasti. Reducirajući mit na motive grijeha i iskupljenja, redatelj upozorava na brutalnost, besmisao i užas kao posljedice gubitka vjere što dovodi do uništenja cjelokupnoga društv. poretka.

B. Kragić