Legenda o svetom pijancu

Legenda o svetom pijancu (La leggenda del santo bevitore, 1988), Italija, boja, 126 min, Aura Film/Cecchi Gori Group/Tiger/Raiuno/Taurus/ZDF/ORTF/Cinemax, r.: Ermanno Olmi, sc.: Tullio Kezich, E. Olmi, prema pripovijesti Josepha Rotha, df.: Dante Spinotti, glazba: Igor Stravinski, ul.: Rutger Hauer (Andreas Kartak), Anthony Quayle (gospodin), Sandrine Dumas (Gabby), Dominique Pinon (Woitech), Sophie Segalen (Karoline).

Pod pariškim mostovima živi polj. skitnica Andreas Kartak, koji je ubio supruga svoje ljubavnice Karoline. Kad mu nepoznati stariji gospodin da 200 franaka s molbom da ih odnese u jednu crkvu, Andreas potroši novac na hranu i piće. Sutradan zaradi 200 franaka te se uputi prema crkvi. Zakasnivši na misu, odlazi u obližnju kavanu i susreće Karolinu, s kojom potroši i tih 200 franaka. Pateći od grižnje savjesti, opet susreće starijega gospodina koji mu ponovno daje 200 franaka.

Prvi Olmijev film prema nekom knjiž. predlošku nagrađen je Zlatnim lavom u Veneciji. Ironija i relativiziranost autorskog odnosa prema čudu iz Rothove novele ublaženi su ugođajem vjerski nadahnute poniznosti i kontemplacije iskazane strpljivim i razrađenim narativnim stupnjevanjem postupaka i odnosa likova. Tome pridonosi i vizualna ljepota kadrova (bliskih sentimentalnim vedutama) te harmonično usklađivanje partitura Stravinskoga narativnom ritmu. Obilježen i određenim vjersko-moralnim didakticizmom (pojedini su kritičari zamijetili »ugođaj sakristije« nazivajući ga »vjerskom vježbom«), razvidnim i iz autorskih didaskalija koje komentiraju postupke i sudbinu protagonista, film, u odmaku od ranijih autorovih nadovezivanja na neorealizam, djelomice oživljava duh stiliziranih i formalističkih knjiž. adaptacija karakterističnih za tzv. kaligrafizam u tal. kinematografiji poč. 1940-ih.

B. Kragić