L’Herbier, Marcel

L’Herbier, Marcel, franc. redatelj (Pariz, 1888 – Pariz, 1979). Sin diplomata, diplomirao pravo, književnost i muzikologiju, od 1912. kritičar i esejist, za I. svj. rata u film. službi franc. vojske, 1917. režira kratki eksp. film Utvare. Nakon što je u cjelovečernjem igr. prvijencu Rose-France (1919) kombinirao simbolističku estetiku i veličanje franc. nacije, djelima Čovjek s pučine (1920) i El Dorado (1921) postaje jedan od vodećih autora film. impresionizma. U prvom rabi brojne natpise, optičke efekte i dojmljive eksterijere (utjecaj šved. filma) pri tematizaciji motiva opčinjenosti morem kao idealom apsolutne čistoće te njegove iskupiteljske uloge u obnovi rastrgane obitelji, dok u drugom, melodrami o tragičnoj sudbini kabaretske plesačice, optičkim efektima (dvostruke ekspozicije, neoštrine, izobličavanja slike) i krupnim planovima nastoji dočarati psihol. stanja likova. U djelu Neljudska (1923) napušta zaokupljenost subjektivnim perspektivama likova u korist eksperimentiranja s narativnom strukturom. Trivijalna melodramatska fabula o mladom znanstveniku, koji oživljava voljenu djevojku, redatelju služi kao polazište za citatno-parodičnu destrukciju stabilne narativne strukture koju vizualni efekti, izbor planova, pokreti kamere i nelinearna montaža neprestano dovode u pitanje. L. je na filmu angažirao niz istaknutih lik. umjetnika (F. Léger, R. Mallet-Stevens) kao i buduće film. redatelje A. Cavalcantija i C. Autant-Laru koji su koncipirali spektakularne dekore izrazito različitih stilova što pridonosi prikazu nekoherentnog pripovjednog svijeta filma. Komerc. i kritički neuspjeh djela naveo ga je na okretanje suzdržanom vizualnom stilu u ekranizaciji romana L. Pirandella Pokojni Matija Pascal (1925), dok se impresionističkim postupcima vratio u raskošnoj ekranizaciji romana É. Zole Novac (1928). Izmjena klas. naracije temeljene na postupku plan–protuplan i atraktivnih vizualnih eksperimenata (u prikazu burze kamera vozi od ekstremnoga gornjeg rakursa naprijed i dolje prema mešetarima dočaravajući iracionalnost svijeta špekulacija) tumačena je i kao istraživanje krajnjih mogućnosti film. naracije (N. Burch). Po dolasku zvuka ugl. režira komerc. projekte, očitujući sporadično sklonost prema fantastici (Vatrene noći, 1937; Fantastična noć, 1942). S filma se povukao 1954., režirajući otad na televiziji. Utemeljitelj je franc. visoke film. škole IDHEC (1943) i njezin ravnatelj do 1969.

B. Kragić