Lijepa gnjavatorica

traži dalje ...

Lijepa gnjavatorica (La Belle noiseuse, 1991), Francuska/Švicarska, boja, 240 min, CNC/Sofica Investimage/ Canal +/France 3 Cinéma/George Reinhart/Pierre Grisé/Region Languedes/Ronsillon, r.: Jacques Rivette, sc.: Pascal Bonitzer, Christine Laurent i J. Rivette prema priči Honoréa de Balzaca Nepoznato remek-djelo, df.: William Lubtchansky, glazba: Igor Stravinski (Agon), slike: Bernard Dufour, ul.: Michel Piccoli (Édouard Frenhofer), Jane Birkin (Liz), Emmanuelle Béart (Marianne), Marianne Denicourt (Julienne), David Burszeiten (Nicolas), Gilles Arbona (Porbus).

Nakon desetogodišnje kreativne apstinencije, čuveni slikar Frenhofer upušta se u rizik dovršavanja slike Lijepa gnjavatorica s novim modelom, mladom Marianne, razvijajući s njom osobit odnos.

Već uvodna sekvenca Rivetteove ekranizacije Balzacove priče o slikarskom remek-djelu dovodi u pitanje ključne tematske sklopove uokvirivanja jednog medija drugim i međusobne uvjetovanosti materijala i oblikovanja: slikara koji skicira turiste potajice fotografira mlada žena, da bi se zatim pokazalo kako je riječ o šali među ljubavnicima. Polazna uvjerljivost strogog minimalizma kompozicije i ritma, klasicističke jednostavnosti osvjetljenja i montaže te realist. psihologije likova i kauzalnog zapleta, podređuje se naglašavanjem trajanja preobrazbe stvarnosti u umj. djelo, čije je problematiziranje uobličeno izrazito autoreferencijalno. Nerijetko i petominutni prizori slikareve ruke usmjeravaju pozornost na značenje najsitnijih detalja i preinaka, navodeći gledatelja da istodobno postane svjestan i ključnog značenja materijalnog aspekta stvaranja i njegova film. promišljanja. Odnos između umjetnika i modela, frustracije i nadahnuća, medija i materijala, modulira se u dugim seansama kroz širok raspon poza i zahtjeva, od jednostavnih do psihički iscrpljujućih i fizički bolnih, dovodeći u nastojanju da se dosegne nedokučiva bit umjetničkog do potpunog isključivanja izvanjskog svijeta, ali i podređivanja osobnosti samih sudionika kreativnom procesu. Glumačka ostvarenja predočuju nijanse složenih psihol. interakcija međuigrom Piccolijevih precizno tempiranih iznenadnih promjena raspoloženja i prikaza rasta samosvijesti u odnosu prema vlastitom tijelu i njegovu prenošenju u umj. medij koji E. Béart ostvaruje gotovo isključivo izrazima lica. Više od polovine film. vremena posvećeno je minucioznom praćenju raznih stadija stvaralačkog procesa, od proučavanja modela i isprobavanja poza, preko izrade skica u raznim tehnikama, sve do dugotrajnog rada na konačnoj slici, no kako rad na slici napreduje, gledatelji ga sve manje vide: dovršeno remek-djelo Frenhofer ne pokazuje nikome – prikazati se može samo proces, umjetnost koja dostiže savršenstvo nužno izmiče ljudskom iskustvu. Rivette je montirao i kraću verziju Divertimento (1991) u trajanju od 125 minuta.

T. Brlek

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Lijepa gnjavatorica. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 14.4.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/lijepa-gnjavatorica>.