Lola Montès
traži dalje ...Lola Montès (1955), Francuska/SR Njemačka, boja, 140 min (110 min), Gamma Films/Florida Films/Oska Film/Union-Film, r.: Max Ophüls, sc.: M. Ophüls, Annette Wademant, Jacques Natanson, prema romanu Izuzetan život Lole Montčs C. Saint-Laurenta, df.: Christian Matras, glazba: Georges Auric, sgf.: Jean d’Eaubonne, ul.: Martine Carol (Lola Montčs), Peter Ustinov (voditelj cirkusa), Anton Walbrook (kralj Ludvig), Ivan Desny (poručnik James), Oskar Werner (student), Will Quadflieg (Franz Liszt), Lise Delamare.
Voditelj programa u cirkusu predstavlja publici Lolu Montčs čiji život trupa ilustrira pantomimom, akrobacijama, prizorima s pjesmom i plesom. Lola se prisjeća odbijanja da uđe u dogovoreni brak, bijega i nesretnog braka s poručnikom Jamesom, ljubavnih veza s Franzom Lisztom, jednim studentom i bavarskim kraljem Ludvigom, te revolucije zbog koje je morala pobjeći iz Bavarske.
Posljednji film M. Ophülsa redateljevo je remek-djelo, ujedno njegov jedini film u boji i na širokom platnu (sinemaskop). Usredotočivši se na prikaz života slavne kurtizane iz XIX. st., Ophüls je podredio narativnu strukturu unutarnjoj logici njezinih sjećanja. Stoga sadržaj filma nije ispripovijedan kronološki; epizode iz njezina žvota izmjenjuju se u retrospekcijama uokvirenim radnjom u cirkusu čiji halucinantni i groteskno-fantastični ugođaj popraćen sarkastičnim komentarima voditelja ilustrira junakinjinu usamljenost i artificijelnost njezine pozicije cirkuskog izloška koju naglašava i njezina statičnost u sadašnjosti suprotstavljena neprestanom kretanju u retrospekcijama. Kao i u ranijim filmovima, Ophüls na pozadini raskošnih ambijenata alegorijski tematizira motive moralnog propadanja, kratkotrajnosti užitka i stalnosti intimnog nezadovoljstva u kontekstu ironičnog uvida u pravila društv. igre pa i načina tvorbe slave. Pritom svoj prosede razvija do vrhunca ekspresivne stilizacije; karakteristične duge i elegantne vožnje i panorame (stalno kretanje kamere tumačeno je i kao metafora redateljeva omiljenog motiva cirkularnosti) kombinira s inovativnom uporabom sinemaskopa i kolora. Čestim postavljanjem vertikala (stupovi, zavjese) razbija horizontalnost širokog platna, uspješno komponira krupne planove balansiranjem svake strane okvira, u cirkuskim scenama razmješta radnju unutar čitavog okvira, do vrhunca dovodi sklonost isprepletenim kompozicijama kadrova (efekt »mrežaste« mizanscene koja obavija protagonisticu) dok boju rabi nenaturalistički, posebice u retrospekcijama, gdje pojedinom ugođaju odgovara pojedina dominantna boja. Jedan od najskupljih franc. filmova 1950-ih, komercijalno je bio potpuno neuspješan, zbog čega su ga producenti naprije skratili na 110 min, a potom na 90, premontiravši ga u kronološkom slijedu radnje. Ni kritika mu isprva nije bila sklona, na što su J. Cocteau, J. Becker, J. Tati, R. Rossellini, Christian-Jaque i P. Kast reagirali oštrim manifestom o avangardnom značaju filma. Rekonstruirana izvorna verzija prikazana je 1969. uz izuzetan prijam kritike.
B. Kragić
članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.
Lola Montès. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 2.11.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/lola-montes>.