Lola Montès

Lola Montès (1955), Francuska/SR Njemačka, boja, 140 min (110 min), Gamma Films/Florida Films/Oska Film/Union-Film, r.: Max Ophüls, sc.: M. Ophüls, Annette Wademant, Jacques Natanson, prema romanu Izuzetan život Lole Montčs C. Saint-Laurenta, df.: Christian Matras, glazba: Georges Auric, sgf.: Jean d’Eaubonne, ul.: Martine Carol (Lola Montčs), Peter Ustinov (voditelj cirkusa), Anton Walbrook (kralj Ludvig), Ivan Desny (poručnik James), Oskar Werner (student), Will Quadflieg (Franz Liszt), Lise Delamare.

Voditelj programa u cirkusu predstavlja publici Lolu Montčs čiji život trupa ilustrira pantomimom, akrobacijama, prizorima s pjesmom i plesom. Lola se prisjeća odbijanja da uđe u dogovoreni brak, bijega i nesretnog braka s poručnikom Jamesom, ljubavnih veza s Franzom Lisztom, jednim studentom i bavarskim kraljem Ludvigom, te revolucije zbog koje je morala pobjeći iz Bavarske.

Posljednji film M. Ophülsa redateljevo je remek-djelo, ujedno njegov jedini film u boji i na širokom platnu (sinemaskop). Usredotočivši se na prikaz života slavne kurtizane iz XIX. st., Ophüls je podredio narativnu strukturu unutarnjoj logici njezinih sjećanja. Stoga sadržaj filma nije ispripovijedan kronološki; epizode iz njezina žvota izmjenjuju se u retrospekcijama uokvirenim radnjom u cirkusu čiji halucinantni i groteskno-fantastični ugođaj popraćen sarkastičnim komentarima voditelja ilustrira junakinjinu usamljenost i artificijelnost njezine pozicije cirkuskog izloška koju naglašava i njezina statičnost u sadašnjosti suprotstavljena neprestanom kretanju u retrospekcijama. Kao i u ranijim filmovima, Ophüls na pozadini raskošnih ambijenata alegorijski tematizira motive moralnog propadanja, kratkotrajnosti užitka i stalnosti intimnog nezadovoljstva u kontekstu ironičnog uvida u pravila društv. igre pa i načina tvorbe slave. Pritom svoj prosede razvija do vrhunca ekspresivne stilizacije; karakteristične duge i elegantne vožnje i panorame (stalno kretanje kamere tumačeno je i kao metafora redateljeva omiljenog motiva cirkularnosti) kombinira s inovativnom uporabom sinemaskopa i kolora. Čestim postavljanjem vertikala (stupovi, zavjese) razbija horizontalnost širokog platna, uspješno komponira krupne planove balansiranjem svake strane okvira, u cirkuskim scenama razmješta radnju unutar čitavog okvira, do vrhunca dovodi sklonost isprepletenim kompozicijama kadrova (efekt »mrežaste« mizanscene koja obavija protagonisticu) dok boju rabi nenaturalistički, posebice u retrospekcijama, gdje pojedinom ugođaju odgovara pojedina dominantna boja. Jedan od najskupljih franc. filmova 1950-ih, komercijalno je bio potpuno neuspješan, zbog čega su ga producenti naprije skratili na 110 min, a potom na 90, premontiravši ga u kronološkom slijedu radnje. Ni kritika mu isprva nije bila sklona, na što su J. Cocteau, J. Becker, J. Tati, R. Rossellini, Christian-Jaque i P. Kast reagirali oštrim manifestom o avangardnom značaju filma. Rekonstruirana izvorna verzija prikazana je 1969. uz izuzetan prijam kritike.

B. Kragić