Lude melodije

Lude melodije (Looney Tunes), naziv za seriju kratkometr. crt. filmova tvrtke Warner Brothers, paralelnu sa serijom Vesele melodije (Merrie Melodies). Serija je započeta 1930. filmom Sinkin’ in the Bathtub H. Harmana i R. Isinga, 1931. realiziran je i prvi film Veselih melodija, a obje su serije trajale do 1969 (Warnerov crtanofilm. odjel zatvoren je 1964. pa je filmove 1964–69. realizirala tvrtka De Patie–Freleng dok je Warner bio distributer). Ukupno je realizirano nešto više od 1000 filmova obiju serija, prvi film u boji snimljen je 1934., a posljednji crno–bijeli 1943. Serije su dijelile iste redatelje, animatore, scenariste, scenografe i junake te poetički čine jednu cjelinu. Gl. redatelji bili su T. Avery (radio na serijama 1935–42), F. Tashlin (1936–46), Ch. Jones (1938–64) te Isidore Fritz Freleng (1905–1995., radio na serijama 1933–64), Bob Clampett (1913–84., radio na serijama 1937–46) i Robert McKimson (1910–1977., radio na serijama 1946–69). Skladatelj ili glazb. ravnatelj gotovo svih filmova do 1958. bio je Carl W. Stalling (1891–1972), glas je gotovo svim likovima od 1937. davao Mel Blanc (1908–1989), a gl. scenaristi bili su Warren Foster, Michael Maltese i Ted Pierce. Najpoznatiji likovi su Porky Pig (stvoren 1935), Daffy Duck (1937), Elmer Fudd (»Milivoj Glavonjić«; 1937., definitivan oblik i ime dobiva 1940), potom najpopularniji – Bugs Bunny (»Zekoslav Mrkva«; 1938., konačan oblik dobiva 1940), Tweety (1942), Sylvester, Pepe Le Pew, Yosemite Sam (svi 1945), Foghorn Leghorn (1946), Road Runner i Wile E. Coyote (»Ptica Trkačica« i »Mirko S. Zlikovski«; 1949), Speedy Gonzales (»Brzi Gonzales«, 1953), Tasmanian Devil (»Tasmanijska neman«, 1954). Ti su se likovi u filmovima ugl. pojavljivali u standardiziranim parovima pa su npr. nastali zasebni ciklusi s Tweetyjem i Sylvesterom (1947–64., sve epizode, osim jedne, režirao je Freleng) i Road Runnerom i Coyoteom (1949–69., do 1964. sve je epizode režirao Ch. Jones). Animacijsko-redateljski, gl. odlika serija je tzv. puna animacija s furioznim ritmom, zgusnutom radnjom i neprestanim stupnjevanjem i variranjem gegova. Tijekom 1930-ih i prve pol. 1940-ih prevladava ugođaj benigne anarhičnosti i igre, likovi su »pomaknuti«, luckasti, u cjelini zapravo figure djece, naglašeni su postupci dematerijalizacije i hipertrofiranja. Od pol. 1940-ih i tijekom 1950-ih likovi dobivaju jasnije karakterne crte, u rasponu od ironije (Bugs Bunny) do dvoličnosti, pohlepe, svojeglavosti, razdražljivosti i potpunih neuroza. Djela iz tog razdoblja vrhunac su poetike oslonjene na igru riječima i kalambure (često već i samim naslovima), na realizirane metafore, aluzije i citatno parodiranje motiva iz filmova, popularne kulture, književnosti, glazbe te amer. povijesti i ideologije, na sve veću samosvijest o iluzornom karakteru svojeg film. svijeta pa stoga i njegovo dekonstruiranje (paradigmatski primjer je Duck Amuck! Ch. Jonesa, 1952), te na brojne, briljantno izvedene, varijacije temeljno istog motiva (serija o Road Runneru), odn. situacija i dijaloga. Pet filmova serija nagrađeno je Oscarom za kratki crt. film: Tweety Pie (F. Freleng, 1947), prvi iz ciklusa o Tweetyju i Sylvesteru, For Scent-imental Reasons (Ch. Jones, 1949), s likom tvora Pepe Le Pewa, Speedy Gonzales (F. Freleng, 1955), Birds Anonymus (F. Freleng, 1957., briljantna parodija alkoholizma, s mačkom Sylvesterom koji se pokušava oduprijeti želji za kanarincem) i Knighty Knight Bugs (F. Freleng, 1958., jedini nagrađeni film s Bugsom Bunnyjem). Ostali važniji filmovi: Porky in Wackyland (B. Clampett, 1938), A Wild Hare (T. Avery, 1940), Coal Black and de Sebhen Dwarfs (B. Clampett, 1943), Yankee Doodle Daffy (I. Freleng, 1943), Walky Talky Hawky (R. McKimson, 1946), Fast and Furry-Ous (Ch. Jones, 1949), Rabbit Fire (Ch. Jones, 1951), Rabbit Seasonning (Ch. Jones, 1952), Duck!Rabbit!Duck! (Ch. Jones, 1953), Duck Dodgers in the 24˝ Century (Ch. Jones, 1953), Hyde and Hare (F. Freleng, 1955), Hare Brush (F. Freleng, 1955), What’s Opera, Doc? (Ch. Jones, 1957), Hyde and Go Tweet (F. Freleng, 1960).

B. Kragić