Mészáros, Márta

Mészáros, Márta, mađ. redateljica i scenaristica (Budimpešta, 1931). Kći kipara Lászla M., s obitelji 1936. odlazi u SSSR, gdje diplomira režiju na moskovskoj film. školi VGIK, potom radi u rumunjskim film. studijima (1956–59). Po povratku u Mađarsku do 1968. režira tridesetak obrazovnih, znanstvenopopularnih i dok. filmova (kakvima se povremeno vraća i poslije, npr. Ave Maria, 1986., o ženama izbjeglicama). Igr. prvijencom Sunce je zašlo (1968), o djevojci iz sirotišta koja traži svoju biološku majku, najavljuje temeljne stilske i tematske značajke svojih daljnjih filmova: zaokupljenost situacijom žene u suvr. društvu, s naglaskom na diskretnoj analizi intimnih stanja i otvorenim završecima, i realist. prosede zasnovan na bliženju film. i realnog trajanja te kombiniran sa sporadičnim autorskim komentarima i oslanjanjem na krupne planove junakinja i detalje njihovih tijela. Takve preokupacije razvija u Mjesečevu dvorištu (1969), o susretu sredovječne alkoholičarke i zaručnice njezina sina, Ne plačite, lijepe djevojke! (1970), o ljubavnoj vezi gradskog glazbenika i seoske djevojke, i Oslobođenje (1973), o mladoj radnici i njezinu zaručniku studentu koji nastoje očuvati vezu usprkos protivljenju svojih roditelja te ih dovodi do vrhunca u Usvojenju (1975., Zlatni medvjed u Berlinu), o sredovječnoj ženi koja se sprijateljuje s mladom djevojkom i duhovno je »usvaja«, u kojemu složeni razvoj emocionalnih odnosa protagonistica ilustrira fluidnim vizualnim stilom (izdvaja se sekvenca zasnovana na izmjeni detalja ženskih ruku). I u daljnjim djelima usredotočava se na žene suočene s egzistencijalnim odlukama, a koje teže za emancipacijom, uz čest motiv odnosa majki i kćeri odn. starijih i mlađih žena. Devet mjeseci (1976) njezino je prvo ostvarenje u boji, o radnici koja zatrudnjuje sa svojim ljubavnikom inženjerom, kojega pak napušta njegova, također trudna supruga, a film Njih dvije (1977), o odnosu dviju žena u bračnim krizama, sredovječne direktorice doma za mlade radnice i štićenice doma, sadrži i izrazito lirične vizualne fragmente, kao i sljedeće ostvarenje Kao kod kuće (1978), o vezi intelektualca i tinejdžerke, u kojemu iz ženske perspektive analizira mušku psihu. Potragu za majkom (i ocem) kao, po vlastitoj izjavi, ključnim točkama svojega životnog iskustva, što je alegorijski preokrenula u filmu Majki i kćeri (1981), o ženi koja u Parizu i Budimpešti traži kćer nestalu za mađ. ustanka 1956., razvija u seriji fikcionaliziranih autobiografija: Dnevnik mojoj djeci (1982., specijalna nagrada u Cannesu 1984), Dnevnik mojim ljubavima (1987), Dnevnik mojim roditeljima (1991) i Posljednji dnevnik (2000), u kojima nijansiranom vizualnom (u prva dva crno-bijelom) teksturom i sve složenijom pripovjednom samosviješću upozorava na iskupiteljsku moć samog pripovijedanja odn. fikcije (i filma kao njezine metafore).

B. Kragić