Moj ujak iz Amerike

Moj ujak iz Amerike (Mon oncle d’Amérique, 1980), Francuska, boja, 125 min, Andrea Films/TF1 Films, r.: Alain Resnais, sc.: Jean Gruault, Henri Laborit, df.: Sacha Vierny, glazba: Arié Dzierlatka, ul.: Gérard Depardieu (René Ragueneau), Nicole Garcia (Janine Garnier), Roger Pierre (Jean Le Gall), Nelly Borgeaud (Arlette Le Gall), Pierre Arditi (Zambeaux), Gérard Darrieu (Léon Veestrate), Philippe Laudenbach (Michel Aubert), Henri Laborit (Henri Laborit), Danielle Darrieux, Jean Gabin i Jean Marais (arhivske snimke).

Životni putovi Renéa, Jeana i Janine postupno se sve više povezuju. Njihov se prikaz izmjenjuje s iznošenjem biheviorističkih teorija biologa Henrija Laborita izravno u kameru i prikazima primjera ponašanja iz životinjskog svijeta.

Struktura izmjenične montaže didaktičkog izlaganja i fikcionalne pripovijesti upućuje na njihovu međusobnu napetost, problematizirajući hijerarhijski odnos pripovijedanja i eksplikacije. Razotkrivajući već od uvodne sekvence vlastitu konstrukciju, film tematizira problematičnost težnje bilo kojeg diskursa da svoj predmet objasni s neutralne točke gledišta, te podcrtava značenje polaznih pretpostavki. Dok interpretativni mehanizam pripovjedne dijelove pretvara u primjere u znanstvenoj argumentaciji, eksplikativni se elementi film. oblikovanjem pretvaraju u dio fikcionalnog izlaganja. Složenost odnosa zbiljskog i imaginarnog, materijalnog i oblikovnog, ističe se naglašavanjem udjela semiotičkog repertoara kulture u psihol. oblikovanju pojedinca: svaki od likova ima omiljenu film. zvijezdu, za Janine to je Jean Marais, za Jeana Danielle Darrieux, a za Renéa Jean Gabin, a inserti iz njihovih filmova pojavljuju se trideset tri puta kao bezvučne doslovne ili načelne paralele emotivnom stanju odgovarajućeg lika. Unutar zadanih argumentacijskih parametara, bihevioristička teorija i kult. kodovi podjednako uspješno funkcioniraju kao interpretativni okviri predočenoga, kao što se različiti načini film. oblikovanja, od obraćanja kameri do psihol. realizma, pokazuju podjednako adekvatnima za prikaz odgovarajućih sadržaja. Ponavljanje prizora snimljenih iz različitih vizura razotkriva pripovjedne situacije kao formalne izbore unutar sugeriranih mogućnosti, prokazujući i fabularni razvoj i vremenski tok kao rezultate montažnih kombinacija. Završna sekvenca, nepovezana bilo s fikcionalnim, bilo sa znanstvenim dijelom filma, ali jedina koja prikazuje mitsko mjesto iz naslova, sastoji se od triju kadrova vožnje kamere praznim ulicama Bronxa i od osam statičnih kadrova zgrade na kojoj je naslikana šuma, koji sve bližim planovima smanjuju vidljivost ukupnog prizora, ali istodobno povećavaju svijest o prisutnosti medija i materijala odn. naglašavaju snimljenost prikazanog predmeta: snimka cigle u zidu pokazuje se kao snimka cigle u zidu. Film je nagrađen specijalnom nagradom na festivalu u Cannesu.

T. Brlek