Ne okreći se

Ne okreći se (Don’t Look Now, 1973), Vel. Britanija/Italija, boja, 110 min, Casey/Eldorado, r.: Nicolas Roeg, sc.: Allan Scott, Chris Bryant, prema noveli Daphne Du Maurier, df.: Anthony B. Richmond, glazba: Pino Donaggio, ul.: Julie Christie (Laura Baxter), Donald Sutherland (John Baxter), Hilary Mason (Heather), Clelia Matania (Wendy), Massimo Serato (biskup Barbarrigo), Renato Scarpa (inspektor Longhi), Sharon Williams (Christine Baxter).

Nakon utapljanja njihove kćeri Christine, John i Laura Baxter odlaze u Veneciju gdje John radi na restauraciji jedne bizantske crkve. Oni upoznaju dvije postarije ekscentrične sestre, Heather i Wendy. Slijepa Heather, koja navodno posjeduje parapsihol. sposobnosti, tvrdi da vidi njihovu kćer. Za razliku od Laure, racionalni John odbacuje okultizam.

Uvodna sekvenca djevojčičina utapljanja u engl. ruralnom ambijentu definira – eliptičnom i iznimno sugestivnom montažom, motivima vode, crvene boje i stakla te alternacijom suprotstavljenih strana snimanja – stil čitava filma. Okultni temelj predloška (u tradiciji tzv. gotičkog romana strave) nadopunjen je propitivanjem prirode pojavnog i odnosa vremenskih struktura. Neuobičajeni rakursi, sa stalnim sugestijama subjektivnoga motrenja, i polagana zatamnjenja naglašavaju tenziju i ozračje neizvjesnosti, dok crvena boja simbolizira povezanost prošlosti i sadašnjosti, odn. zbiljskog i onostranog – dominantno sivi ugođaj jesenje Venecije, ugl. puste i obavijene maglom, periodično se razbija crvenim detaljima (rubac, slika na zidu, fasada, figura djevojčice u crvenom kaputu). Roeg također maksimalno iskorištava arhitektonsko-urbanističku složenost grada, odn. nepostojanje jasnih razgraničenja između istoka i zapada, mora i kopna, fiz. pokazatelja raskoši i onih rasapa naglašavajući i time fragmentarnost cjelokupne strukture filma zasnovane na vizualno-zvukovnim analogijama, rascjepima i alternacijama.

B. Kragić