neorealizam

neorealizam, pov. stilski pokret u Italiji 1945–50. Naglašavao je nužnost izravnog (gotovo dok.) realizma u igr. filmu: snimanje na lokacijama, korištenje neglumaca u film. ulogama, bavljenje marginalnim društv. slojevima (ribari, seljaci, radnici, umirovljenici) i podjednako običnim kao i dramatičnim vidovima njihova života. Stilski i narativno obilježava ga sporiji razvoj radnje, ugl. lišene bogatijeg zapleta, pokušaj približavanja zbiljskom trajanju događaja, kao i težnja tzv. globalnoj metafori, nastojanju da film u cjelini bude simbol određene društv. situacije. O neorealističkom programu pisao je scenarist C. Zavattini, a vodeći redatelji bili su R. Rosselini, V. De Sica, L. Visconti i G. De Santis te P. Germi, M. Antonioni i F. Fellini u početcima karijere. Za djela nastala poč. 1950-ih koja, nastavljajući poetiku neorealizma, zamjenjuju društv. tematiku psihološkom, katkad se rabe nazivi renovirani neorealizam i neorealizam duše. N. je znatno utjecao na tematske i stilske značajke tal. filma, osobito na komediju, a i na neke istaknute autore (P. P. Pasolini, E. Olmi, P. i V. Taviani), kao i na pojedine autore drugih zemalja (u Hrvatskoj na V. Bulajića, B. Bauera).