Noć i magla

Noć i magla (Nuit et brouillard, 1955), Francuska, c/b i boja, 32 min, r. i montaža: Alain Resnais, sc.: Jean Cayrol, df.: Ghislain Cloquet, Sacha Vierny, glazba: Hanns Eisler, narator: Michel Bouquet.

Dok. film o nacističkim logorima smrti.

Naslov filma preuzet je iz naslova zapovijedi po kojoj su nacisti morali ubiti svakog osumnjičenog da je bio pripadnik pokreta otpora (nestao bi u »noći i magli«), ali se i referira na ugođaj kakav je obilježavao dolazak zatvorenika u logor (obavijen mrakom i maglom); noć se metaforički tumačila i kao aluzija na tajnovitost koja je pratila rad logora smrti, a magla kao implikacija ambigviteta koji je omogućavao poricanje znanja o holokaustu. Film započinje dugim fluidnim horizontalnim vožnjama praznim koncentracijskim logorom Auschwitz 1955. god. s gotovo pastoralnim ugođajem ostvarenim kolorističkom paletom zelenih i smeđih tonova. Ti su kadrovi suprotstavljeni crno-bijelim arhivskim snimkama i fotografijama logoraša, golih mrtvih tijela ili hrpa ženske kose i cipela. Sraz takvih prizora naglašava neodvojivu pomiješanost prošlosti i sadašnjosti (film je tumačen kao djelo o sjećanju na logore smrti); pojedine scene, poput dolaska logoraša noću i tajnih odlazaka kamiona iz logora, dosežu izniman stupanj dehistorizacije, odn. (i vizualnim izgledom koji asocira na sepiju, između oštre crno-bijele fotografije i kolora) dokidaju čvrstu granicu prošlog i sadašnjeg. Istražujući, kao i redateljeva igr. ostvarenja, potisnuto sjećanje, kritički analizirajući namjerno i svjesno potiskivanje istine, uzimajući kao središnji interes istraživanje mogućnosti ponavljanja prikazanih strahota, film neprestano propituje i konzistentnost gledanja i to ponajprije slojevitim i dezorijentirajućim odnosom slika, naracije i glazbe, pa dok narator još govori o mirnom krajoliku, slike prikazuju logorsku žicu, a snimke praznih poljana i prostorija logora (pri čemu elegantne vožnje izbjegavaju organizirati koherentan pripovjedni prostor) suprotstavljene su opisu nehumanih postupaka. Onemogućavajući gledatelju »dokumentaran«, cjelovit i zaokružen prikaz svojeg sadržaja, film u cjelini sugerira univerzalne implikacije suodgovornosti za genocid i čini arhivske snimke genocida sastavnim dijelom gledateljeve suvremenosti; indikativno, ne završava natpisom »završetak«.

B. Kragić