Oliveira, Manoel de

traži dalje ...

Oliveira, Manoel de, port. redatelj (Porto, 1908). Iz obitelji industrijalaca, 1929. režira svoj prvi film Rad na obalama Doura, poetski dok. film virtuozno režiranih dinamičnih kompozicija, snimljen na ušću rijeke Douro. Potom se ugl. bavi obiteljskim poslom (1943–71. djeluje i kao inženjer u poljoprivredi), prvim igr. filmom Aniki-Bóbó (1942), snimljenim na autentičnim lokacijama Porta i s neprofesionalnim glumcima, korespondira s tal. neorealizmom, dok je kvazidok. ostvarenje Isusova muka (1963) djelomice blisko postavkama filma istine, ali uz prikaz rituala seoske izvedbe Kristova stradanja zasnovan na tenziji kaz. konvencija i otvorenog ambijenta. Kontinuirano režira od 1972., igr. filmove (ugl. adaptacije knjiž. djela) u kojima razvija prosede temeljen na raskošnoj i razrađenoj mizansceni, dugim kadrovima, izbjegavanju postupka plan–protuplan, polaganom ritmu, dekonstrukciji klas. naracije i realist. psihol. motivacije odn. identifikacije gledatelja s likovima (koji se često obraćaju kameri, a ne jedni drugima) te naglašavanju stilizacijskih efekata statičnih kadrova u studiju, sa zavjesama i kulisama, što pojačava dojam zatvorenosti i restrikcije. Prošlost i sadašnjost (1972), Benilde ili majka djevica (1975), Pogubna ljubav (1978) i Francisca (1981) čine tzv. Tetralogiju uzaludnih ljubavi usredotočenu na predstavljanje ljubavnih frustracija u buržoaskim ambijentima Portugala XVIII. i XIX. st., pri čemu Francisca do vrhunca dovodi redateljeve sklonosti prema sintezi knjiž., lik. i glazb. elemenata odn. komprimiranju port. kulture kroz spoj pesimizma, ironije i melankoličnih refleksija. Zaokupljenost kult. baštinom, temporalnošću i problemima predstavljanja, a uz naglašeno očitovanje knjiž. utjecaja razvidni su i u daljnjim filmovima. Satenska cipelica (1985) adaptacija je poetske drame P. Claudela, Ne ili uzaludna slava zapovijedanja (1990) komentar je port. kolonijalizma uobličen kroz rasprave likova okvirne priče (smještene u Angolu pred kraj port. vladavine) i retrospekcijske prikaze različitih razdoblja port. prošlosti, Božanstvena komedija (1991., velika posebna nagrada žirija u Veneciji), s radnjom u ludnici, kombinira mnoge knjiž. aluzije i citate (Biblija, Zločin i kazna), dok se Dolina Abraham (1993), adaptacija romana A. Bessa-Luísa, port. inačice Madame Bovary, s radnjom u okoštalim ambijentima port. buržoazije pol. XX. st., odlikuje nerazjašnjenim narativnim aluzijama i izvanprizornom naracijom koja komentira i često proturječi slikama. U Samostanu (1995) i Putovanju do početka svijeta (1997), zasnovanima na motivu putovanja, propituje složenu povratnu spregu fikcije odn. iluzije i zbilje, Pismo (1999., nagrada žirija u Cannesu) je osuvremenjena adaptacija romana Princeza od Klevea franc. spisateljice iz XVII. st., gospođe de Lafayette, u kojoj zadržavanje brojnih dijaloga iz predloška nadograđuje majstorskim varijacijama ritma i kompozicija kadrova, dok Načelo neodređenosti (2002), zasnovano na postupku udvostručavanja, ujedno varijacija motiva anđela i demona, do vrhunca dovodi autorova nagnuća senzualnom (ranije razvidna posebice u Dolini Abraham), kao i sklonost igri. Ostali važniji filmovi: Ljudožderi (1987), Dan očaja (1992), Riječ i utopija (2000), Vraćam se kući (2001).

B. Kragić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Oliveira, Manoel de. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 17.4.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/oliveira-manoel-de>.