Opsesija

Opsesija (Ossessione, 1945), Italija c/b, 135 min, r.: Luchino Visconti, sc.: Antonio Pietrangeli, Giuseppe de Santis, Gianni Puccini, Mario Alicata, L. Visconti, prema romanu Poštar uvijek zvoni dvaput Jamesa M. Caina, df.: Aldo Tonti, Domenico Scala, glazba: Giuseppe Rosati, ul.: Massimo Girotti (Gino), Clara Calamai (Giovanna), Juan de Landa (suprug), Elio Marcuzzo (Spagnuolo).

Lutalica Gino stiže u seosku gostionicu gdje upoznaje gostioničarevu suprugu Giovannu. Oboje ljudi bez nade, a Giovanna k tome i zanemarena od primitivna supruga, osjete uzajamnu sklonost koja prerasta u ljubav. Ne vjerujući u budućnost veze, Gino odlazi, ali se, upravo na nagovor supruga koji ne zna ništa o preljubu, vraća. Veza postaje sve strastvenija te ljubavnici odluče ubiti supruga. Gino, međutim, dvoji o Giovanninim motivima, a muči ga i grižnja savjesti.

Iako se više zaokuplja psihol. nego soc. analizom sredine, djelo se najčešće smatra prvim neorealističkim filmom, i zbog toga jer mu je taj atribut dao jedan od scenarista – kritičar, a poslije i redatelj A. Pietrangeli. Značajno se razlikovao od filmova propagiranih pod fašist. režimom: prikaz tal. provincije, a i gradova (Ferrara, Ancona), odiše sivilom i prazninom svagdašnjice, ljubavna veza protagonista pretežito je očajnički pokušaj izlaza iz toga sivila, prevladava ugođaj općega beznađa (u znatno većoj mjeri nego u »predneorealističkom« filmu Četiri koraka u oblacima A. Blasettija, 1942). Poslije, kritiku su intrigirale i naznake o mogućim homoseksualnim nagnućima odnosa između Gina i njegova znanca Spagnuola, a film je nastao pod očitim utjecajem tematike i ugođaja filmova franc. poetskog realizma, specifično M. Carnéa i J. Renoira. Inače, Visconti je želio adaptirati neko djelo Giovannija Verge, no producenti su zahtijevali da snimi triler, pa je stoga posegnuo za romanom amer. pisca J. M. Caina. Kako zbog rata nisu bila plaćena autorska prava, film se dugo nije smio prikazivati izvan Italije. Isti roman predstavljao je podlogu za filmove P. Chenala (Posljednji povratnik, 1939) te, pod naslovom Poštar uvijek zvoni dvaput, T. Garnetta (1946) i B. Rafaelsona (1981).

A. Peterlić