Pariz nam pripada

traži dalje ...

Pariz nam pripada (Paris nous appartient, 1961), Francuska, c/b, 135 min, AJYM Film/Les Films du Carosse, r.: Jacques Rivette, sc.: Jean Gruault, J. Rivette, df.: Charles Bitsch, glazba: Philippe Arthuys, ul.: Betty Schneider (Anne), Giani Esposito (Gérard), Françoise Prévost (Terry), François Maistre (Pierre), Jean-Claude Brialy (Jean-Marc).

Pierre dovodi svoju sestru Anne na jednu zabavu gdje je upoznaje s Amerikancem Philipom, kaz. redateljem Gérardom, koji mukotrpno postavlja Shakespeareova Perikla, i s njegovom tajanstvenom pratiteljicom Terry. Oni razgovaraju o neobjašnjivu samoubojstvu njihova prijatelja, španj. polit. aktivista Juana, koji je prije smrti prekinuo vezu s Terry. Anne odlučuje istražiti okolnosti toga događaja te se pridružuje Gérardovoj trupi iako je Philip upozorava da bi i on mogao biti žrtva iste organizacije koja je navodno ubila Juana. Terry pak optužuje Gérarda da ima veze s urotom koja je rezultirala Juanovom smrću.

Prvi dugometr. film J. Rivettea, započet još 1958., završen je zahvaljujući financ. pomoći F. Truffauta i C. Chabrola. Sučeljavajući – u priči prožetoj intelektualnim diskusijama, kaz. citatima (postavljanje Shakespeareove drame) i filmofilskim iskustvom – intimne i umj. preokupacije likova intelektualaca i umjetnika s polit. stanjem, Rivette zasniva napetost istrage na seriji slučajnosti i insinuacija (prividno detekcijska fabula oblikovana je rossellinijevskom metodom praćenja glumaca), čime se među likovima proizvodi psihoza da su žrtve polit. zavjere faš. provenijencije (film vremenski koincidira s aktivnošću OAS-a) i širih razmjera (zavladavanje svijetom). Iako se pokazuje da je zavjera zapravo uobrazilja paranoidnoga lika, Rivette dojmljivim ozračjem iracionalnosti naglašava motive paranoje i rasapa ljud. odnosa. Te značajke, kao i redateljeve preokupacije trajanjem (dočaravanjem osjećaja proživljenog vremena, nedovršenosti odn. protežnosti) čine film, usprkos prividno realist. okviru (sniman je na pariškim lokacijama), ponajprije autorovom osobnom vizijom ljudske tjeskobe, ali i metaforom filma kao umjetnosti određene dijalektikom realnosti i njezina predstavljanja, odn. iluzije.

B. Kragić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Pariz nam pripada. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.5.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/pariz-nam-pripada>.