Pismo nepoznate žene

Pismo nepoznate žene (Letter fron an Unknown Woman, 1948), SAD, c/b, 89 min, Universal-International, r.: Max Ophüls, sc.: Howard Koch, prema noveli Stefana Zweiga, df.: Franz Planer, glazba: Daniele Amfitheatrof, ul.: Joan Fontaine (Lisa Berndle), Louis Jourdan (Stefan), Mady Christians (gospođa Berndle), Marcel Journet (Johann), Art Smith (John), Howard Freeman (Kastner), John Good (Leopold).

Neizlječivo bolesna žena šalje pismo svojemu bivšem ljubavniku, koji je nakon 15 godina nije prepoznao. Kao mlada djevojka, Lisa se zaljubila u poznatog pijanista Stefana. Sreće ga osam godina poslije te se oni upuštaju u kratku ljubavnu vezu. Otišavši na turneju, Stefan se, usprkos obećanju, ne vraća. Lisa se uda za jednog diplomata.

Najuspjeliji redateljev amer. film, ponešto je ublažena adaptacija Zweigove novele. Ophüls izrazito sentimentalan sadržaj podvrgava razrađenoj i dotjeranoj formi mizanscene; ugl. dugim kadrovima, realiziranim gotovo neprestano dinamičnom kamerom elegantnih vožnji, redatelj po mnogim tvrdnjama »uzdiže melodramu do poezije oslobađajući sadržaj trivijalnosti«, ali ujedno zadržava uklopljenost likova i događaja u ambijent. Upravo je dinamičnu kameru, uz postupak praćenja lika, Ophüls rabio kao ekvivalent pripovijedanju u prvom licu iz predloška (npr. scena u operi kada kamera prati junakinju koja se penje stepenicama i završava na njezinu krupnom planu dok sluša glasove koji spominju ime njezina ljubavnika). Upućujući diskretno i na motive ograničenosti koncepcije romantične ljubavi te umjetnosti kao čimbenika ljudskog samoispunjenja, Ophüls je, kao i u svojemu ranom fimu Ljubakanje (1932), uvjerljivo dočarao secesijski ugođaj Beča s poč. XX. st., čemu je pridonijela i fotografija izrazito meka fokusa, a isticana je i glum. međuigra J. Fontaine i L. Jourdana.

B. Kragić