Plavi baršun

Plavi baršun (Blue Velvet, 1986), SAD, boja, 120 min, Dino De Laurentiis Entertainment, r. i sc.: David Lynch, df.: Frederick Elmes, glazba: Angelo Badalamenti, David Lynch, Bernie Wayne, ul.: Isabella Rossellini (Dorothy Valens), Kyle MacLachlan (Jeffrey Beaumont), Dennis Hopper (Frank Booth), Dean Stockwell (Ben), Laura Dern (Sandy Williams), Hope Lange (gđa Williams), George Dickerson (detektiv Williams), Jack Nance (Paul).

Vrativši se u rodni Lumberton nakon očeva infarkta, Jeffrey Beaumont u travi nalazi ljudsko uho. Istražujući mračnu stranu života u arhetipskomu provincijskom gradiću, otkriva vlastite nagone, strahove i žudnje.

Podrivajući okvirni detekcijski zaplet nelogičnim detaljima, izostavljanjem objašnjenja pojedinih trenutaka te neispunjavanjem očekivanja uspostavljenih konvencionalnim pripovjednim signalima, film kao svoj središnji interes oblikuje suočavanje s vlastitom voajerističkom prirodom. Jeffrey dolazi do ključnih spoznaja promatrajući, neprimijećen iz mraka ormara, izrazito teatralna zbivanja, čime se uspostavlja kao arhetipska figura film. gledatelja koji tumači odnos zvuka i slike uklapanjem u prepoznatljiv i prihvatljiv pripovjedni sklop. Nedoumica koju izražava njegova djevojka Sandy – »ne znam jesi li detektiv ili pervertit« – pokazuje da je tumačenje dostignuto povratnom spregom moći izmišljaja i iskustva gledanja, te da podjednako objašnjava viđeno kao i onoga tko gleda. Vizualno i zvučno istaknute opreke dnevnog i noćnog, normalnog i izopačenog, poznatog i tajanstvenog, jave i sna, svijesti i podsvijesti, tvore jasno odijeljene svjetove, sve do pojave protagonista koji pokušava istodobno živjeti u jednom i u drugom; zamjena nijemih Jeffreyjevih roditelja, predstavnika usvojenih kult. i komunikacijskih obrazaca, perverznom scenom gangstera Franka i barske pjevačice Dorothy, arhetipskih likova iz kult. podsvijesti, omogućena je upravo protagonistovim pogledom iz mraka. Kao što su prizori dnevne idile predočeni zasićenim i žarkim bojama, a noćne fantazmagorije tamnim i prigušenim tonovima, prostori, često snimljeni širokokutnim objektivom koji naglašava dubinu i prostranost, istodobno odražavaju osobine likova koji u njima žive, ali ih i uvjetuju: isprane nijanse u Dorothynu stanu vizualni su ekvivalent njezina depresivnog stanja, dok je svakodnevica Lumbertona uobličena poput slika Edwarda Hoppera, na kojima upravo hiperrealistički prikaz uobičajenih situacija i elemenata urbane kulture proizvodi učinak začudnosti. Lynch tako u cjelini stvara nadrealni prostor u kojemu razrješenje dileme – u korist banalnosti ili višeznačnosti prikazanoga – ovisi isključivo o gledatelju.

T. Brlek