Pudovkin, Vsevolod Ilarionovič

traži dalje ...

Pudovkin, Vsevolod Ilarionovič, sovj. redatelj i teoretičar filma (Penza, 1893 – Moskva, 1953). Studirao kemiju, fiziku i matematiku, po izbijanju I. svj. rata 1914. mobiliziran pa zarobljen, 1918. bježi iz zarobljeništva. Potom u Moskvi polazi film. školu studija Goskino (1920–22), asistira redatelju V. R. Gardinu (1921), član je radionice L. V. Kulješova (1922–24). Red. prvijenac mu je kratkometr. komedija u stilu amer. slapsticka Šahovska groznica (1925), o mladiću opsjednutom šahom. Popularnoznanstv. film Mehanika mozga (1926) iskaz je konstruktivističkog interesa za fiziološke temelje psih. reakcija, u kojemu montažom izlaže Pavlovljeve eksperimente s uvjetnim refleksima. Potom se posvećuje cjelovečernjim igr. djelima: → Mati, prema romanu M. Gorkoga, → Kraj Sankt Peterburga, realiziran povodom 10. godišnjice Listopadske revolucije, i → Potomak Džingis-kana – tematiziraju sudbinu individualnih junaka čija preobrazba simbolizira klasno osvještavanje narodnih masa. Za razliku od Ejzenštejnova prosedea (čijoj se ideji i praksi intelektualne montaže najviše približio u Kraju Sankt Peterburga), P. naglašava dramsku, narativnu i psihol. funkcionalnost vizualnih simbola, rakursa i kadriranja, često u cilju predstavljanja emocionalnih stanja likova, te kombinira i kontrastira scene masovnih zbivanja s intimističkim trenucima oblikovavši tako unutar sovj. revoluc. filma alternativu modelu pruženom u → Oklopnjači Potemkin. Tim se, komercijalno vrlo uspješnim, djelima potvrđuje i kao majstor izmjene ugođaja i tempa te ritma izmjene kadrova i dinamike zbivanja u kadru. Po širenju zv. filma režira djela u kojima eskperimentira s kontrapunktom slike i zvuka; u Običnom slučaju (1932), impresionistički i fragmentarno ispripovijedanoj ljubavnoj priči, rabi postupak ubrzanih snimki, dok u Dezerteru (1933), o njem. radništvu, koji dio povjesničara smatra posljednjim ostvarenjem sovj. montažne škole, inovativno miješa izvanprizorni i prizorni zvuk, brzo montažno izmjenjuje različite zvukove te eksperimentira s asinkronitetom i ironičnim suprotstavljanjem zvuka slici. Sporadično napadan od sovj. kritike i vlasti zbog »formalizma« (povodom Potomka Džingis-kana i Običnog slučaja), od kraja 1930-ih okreće se biografskim filmovima o pov. ličnostima i vojskovođama, tipičnima za socijal. realizam: Minjin i Požarski (1939., suredatelj M. I. Doller), Suvorov (1941., suredatelj M. I. Doller) i Admiral Nahimov (1947., suredatelj D. I. Vasiljev). Ta se djela izdvajaju razrađenim kompozicijama kadrova, efektnom uporabom ekstremnih rakursa, vještom orkestracijom masovnih scena i pripovjednim ritmom. Za II. svj. rata režira Proslavu u Žirmunki (1941., suredatelj M. I. Doller), dio kompilacijske film. serije Album ratnih filmova, spoj ratnog igr. fragmenta, dok. snimki i glazb. brojeva domoljubnih pjesama. Njegov posljednji film, Povratak Vasilija Bortnikova (1952), vrhunski je primjer specifične tendencije u sovj. filmu poč. 1950-ih – melodrama s temom »ljubavnog trokuta« i likom tzv. malog čovjeka u središtu. Bavio se i glumom. Kao teoretičar posebno je raspravljao o tipovima montaže (kadrova, scene, grupe događaja) i montažnih postupaka, specifičnom film. vremenu (usporeno kretanje kao vremenski krupni plan), praktičnim aspektima režije i film. glume (Vrijeme u kinematografu, 1923; Filmski redatelj i filmski materijal, 1926; Filmska režija i knjiga snimanja, 1928; Glumac u filmu, 1934; Realizam, naturalizam i »sistem« Stanislavskoga, 1939).

B. Kragić

ilustracija
Vsevolod PUDOVKIN

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Pudovkin, Vsevolod Ilarionovič. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.6.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/pudovkin-vsevolod-ilarionovic>.