Rat je završen

Rat je završen (La guerre est finie, 1966), Francuska/Švedska, c/b, 121 min, Sofracima/ Europa-film, r.: Alain Resnais, sc.: Jorge Semprun, df.: Sacha Vierny, glazba: Giovanni Fusco, ul.: Yves Montand (Diego Mora), Ingrid Thulin (Marianne), Geneviève Bujold (Nadine Sallanches), Dominique Rozan (Jude), Jean-François Rémi (Juan), Marie Mergey (gospođa Lopez), Michel Piccoli (carinik), Jorge Semprun (narator).

18. travnja 1965. sredovječni španj. revolucionar Diego Mora, koji godinama živi u egzilu u Francuskoj, putujući neprestano iz jedne zemlje u drugu na tajnim zadacima protiv Francova režima, putuje u Pariz saznavši da je njegova grupa u opasnosti da bude otkrivena. Nakon tri dana, tijekom kojih s drugovima raspravlja o polit. opcijama, posjećuje svoju dugogodišnju ljubavnicu Marianne i upušta se u vezu s radikalnom ljevičarkom Nadine, vraća se u Španjolsku. Budući da se pokazalo kako je policija na tragu upravo njemu, Marianne odlazi na aerodrom kako bi odletjela u Barcelonu da ga upozori.

Izmjenjujući prikaz okvirne pripovijesti s nizom kratkih prizora koji predočuju Diegovo zamišljanje različite mogućnosti daljnjeg razvoja događaja, film problematizira unutarpripovjednu fokalizaciju. Dok su zbivanja predočena gotovo isključivo iz Diegove subjektivne vizure, pouzdanost njegovih procjena na razne se načine dovodi u pitanje, od šefove primjedbe da je »potpuno izgubio političku perspektivu« do zaključnog otkrića kako je on sam, a ne njegov prijatelj Juan, osoba koju policija traži. Istodobno, pojedini se prizori, poput dviju formalno oprečnih sekvenci vođenja ljubavi (ona s Nadine je fragmentirana i apstraktna, a ona s Marianne snimljena u totalima i realistički), ne mogu sa sigurnošću pripisati nijednom od mogućih fokalizatora. Identitet naratora, koji se Diegu obraća s »ti«, također ostaje nerazriješen, kao i sudbine Diega, Marianne i Juana. Naglašeno realist. pojedinosti prostora te linearni tok fabule uklopljeni su u cikličku strukturu, dok se dinamičnost te vizualna i ritmična simetričnost zamišljenih prizora suprotstavlja prozaičnosti doživljajnih iskustava, predočujući podložnost i određenost Diegova djelovanja izvanjskim okolnostima. Dok su intimni odnosi s prijateljima i ljubavnicama – isključivi sadržaj njegovih anticipatornih zamišljaja, uobličeni u skladu s njegovim željama ili očekivanjima – revolucionarna djelatnost, kao ni zbilja, nisu u njegovoj nadležnosti. Neprestano suočen s mogućnostima izbora, između izravne terorističke akcije i dugotrajne polit. borbe, između revolucije i privatnog života, Marianne i Nadine, udobnosti i uzbuđenja, Francuske i Španjolske, vjerojatnog i nemogućeg, protagonist – koji zbog svojih aktivnosti često mijenja identitet – uviđa da izbor zapravo ne postoji i da on ne odlučuje o ishodu situacija; kao i gledateljima, preostaje mu samo interpretacija.

T. Brlek