Ray, Satyajit

Ray, Satyajit, ind. redatelj, scenarist i skladatelj (Calcutta, 1921 – Calcutta, 1992). Diplomirao ekonomiju u Calcutti, studirao i umjetnost, radio kao ilustrator, prisustvovao snimanju → Rijeke J. Renoira. Pod utjecajem tog filma, kao i tal. neorealizma (posebice V. De Sice) i R. J. Flahertyja, te humanističkog svjetonazora R. Tagorea, a prema romanima bengalskoga pisca B. Bandopathayje, 1950-ih režira tzv. trilogiju o Apuu (→ Pjesma puta, → Nepokoreni, → Apuov svijet) kojom, odmaknuvši se od konvencija ind. komerc. produkcije, stječe velik ugled. Zaokupljenost intimističkom tematikom (česti senzibilni likovi izolirani od okoline) i motivom sukoba tradicionalnoga i modernoga te nenametljiv stil obilježen osjećajem za protok vremena, svođenjem fabule na nekoliko osnovnih događaja i nijansiranim varijacijama tempa i kompozicija kadrova značajke su također Salona za glazbu (1958), kontemplativnog, nostalgičnog prikaza osiromašenog aristokrata iracionalno zaokupljenog glazbom te filmova o postupnoj emancipaciji žene u suvr. ind. društvu: Glumica (1960), Tri sestre (1961), Veliki grad (1963), Usamljena žena (1964). Uspješno se okušao i u pustolovnim filmovima i bajkama, npr. Pustolovine Goopyja i Baghe (1969), Zlatna tvrđava (1974), Kraljevstvo dijamanata (1980), a 1970-ih okreće se izravnijoj društv. problematici (dotad je sporadično kritiziran zbog zanemarivanja takve tematike) filmovima Protivnik (1970), o nezaposlenoj mladeži iz srednje klase, Udaljena grmljavina (1973., Zlatni medvjed u Berlinu), o gladi u Bengalu za II. svj. rata, te Društvo s ograničenom odgovornošću (1971) i Posrednik (1975), o korumpiranomu poslovnom svijetu Calcutte. Ta djela odražavaju autorov rastući pesimizam spram mogućnosti ind. moralnog i društv. napretka. U pov. filmovima, smještenim u razdoblje brit. vladavine Indijom – Šahisti (1977), o dvojici protagonista potpuno obuzetima šahom u vrijeme brit. osvajanja posljednjih ind. prinčevskih država 1857., te Kuća i svijet (1984., prema romanu R. Tagorea), o junakinji koja odlučuje prekinuti samozatajan život kućanice u vrijeme rastućeg antagonizma (potaknutog od Britanaca) hindusa i muslimana 1905., sintetizira intimističke motive s polit. alegorijom. To potvrđuje adaptacijom drame H. Ibsena Neprijatelj naroda (1989), smještenom u suvr. Indiju (liječnik nalazi zaraženu vodu u hramu). Najistaknutiji ind. redatelj, izvršio je znatan utjecaj na ind. nekomerc. produkciju (posebice u smislu naglaska na lokacijskom snimanju i suzdržanoj glumi), a i na svj. percepciju ind. kinematografije te je 1992. nagrađen Oscarom za životno djelo. Ostali važniji filmovi: Grane stabla (1990), Stranac (1991).

B. Kragić