Razgolićeni

Razgolićeni (Naked, 1993), Velika Britanija, boja, 130 min, Thin Man Films/Channel Four Films/British Screen Productions, r.: Mike Leigh, sc.: Mike Leigh, df.: Dick Pope, glazba: Andrew Dickson, ul.: David Thewlis (Johnny), Katrin Cartlidge (Sophie), Lesley Sharp (Louise), Greg Curtwell (Jeremy), Claire Skinner (Sandra), Peter Wright (Brian), Ewen Bremner (Archie).

Pobjegavši iz Manchestera u London, Johnny luta bespućima velegradskog života u potrazi za smislom.

Pikarska struktura besciljna kretanja sarkastičnog autodidakta, koji jezik kao paradigmatično sredstvo komunikacije paradoksalno rabi isključivo u svrhu poricanja mogućnosti uspostavljanja bilo kakva kontakta, trajno odgađa suočavanja s vlastitim položajem upravo kroz njegovo neprestano opisivanje. Johnnyjev verbalni terorizam, koji istodobno idiosinkratičnom i artikuliranom uporabom širokog raspona registara neprestano svraća pozornost na vlastito oblikovanje, usmjeren je upravo na onemogućavanje bilo kakva djelovanja, uspostavljajući se kao sredstvo bijega od vlastite destruktivnosti, predočene početnim prizorom u kojemu Johnny u mračnoj uličici siluje ženu. Iskorijenjenost i izoliranost likova koji nemaju obitelji ni doma, ne uspostavljaju veze ni sustave vrijednosti, koji su lišeni gotovo svega osim govora, naglašena je plavičasto-sivim osvjetljenjem i visokokontrastnom fotografijom, dok je zvučna podloga gotovo sasvim očišćena od pozadinskih zvukova i svedena na glasove koji odzvanjaju u praznom prostoru. Dok niz neostvarenih kontakata sa ženskim likovima pokazuje kako je Johnnyjeva bespoštedna kritika svega postojećeg zasnovana na potpunom nedostatku samokritičnosti, oprečne krajnosti njegova položaja predočene su bilo smirenošću noćnog čuvara Briana, jedinog lika koji prihvaćajući svoj život i posao u njima nalazi značenje, bilo neurotičnim hedonizmom burzovnog mešetara Jeremyja, kojemu je mentalno i fizičko silovanje način života. Temeljena na brižljivo pripremanom radu s glumcima, Leighova uobičajena metoda dugotrajnim i iznimno detaljnim improvizacijama postiže visok stupanj izvođačke empatije, omogućujući istodobno pomnu razradu psihologije likova, njihovih međusobnih odnosa i pojedinosti zapleta. Među vrsnim glumačkim ostvarenjima izdvaja se izvedba D. Thewlisa, koja groteskno samosvjesnim komentarima vlastitih verbalnih akrobacija pogledom i grimasama podriva njihovu jednoznačnu destruktivnost. Na festivalu u Cannesu Leigh je nagrađen za režiju, a Thewlis za glumu.

T. Brlek