Romeo i Julija

Romeo i Julija (Giulietta e Romeo, 1954), Italija, boja, 138 min, Verona Productions, r. i sc.: Renato Castellani, prema drami Williama Shakespearea, df.: Robert Krasker, glazba: Roman Vlad, kgf.: Leonor Fini, ul.: Laurence Harvey (Romeo), Susan Shentall (Julija), Flora Robson (dadilja), Mervyn Johns (otac Lorenzo), Bill Travers (Benvolio), Enzo Fieromonte (Tibalt), Aldo Zollo (Merkucio).

Romeo i Julija, djeca iz sukobljenih veronskih aristokratskih obitelji, zaljubljuju se jedno u drugo. Zbog obiteljskih razmirica prisiljeni su skrivati svoju ljubav. Kad Julijin rođak Tibalt u dvoboju ubije Romeova prijatelja Merkucija, Romeo iz osvete ubija Tibalta, nakon čega je protjeran. Julija, koju roditelji odluče protiv njezine volje udati za Parisa, uz pomoć oca Lorenza odglumljuje vlastitu smrt.

Ovom ekranizacijom Shakespeareove tragedije, redatelj Castellani (1913–1985) vratio se rafiniranoj vizualnoj stilizaciji karakterističnoj za kaligrafizam, formalističku tendenciju u tal. filmu poč. 1940-ih, čiji je reprezentativni primjer njegov Pucanj iz pištolja (1940). U tom se smislu ovaj film, nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji, izdvaja vizualnom ljepotom – kolorističke kompozicije fotografije te detaljna scenografija i kostimografija, oblikovani po uzoru na renesansno slikarstvo, dojmljivo dočaravaju ugođaj, a nijanse boja i psih. stanja likova. Kritika je osobito izdvajala vješto režirane scene plesa, vjenčanja te završnu scenu u kripti. Iako su pojedini kritičari prigovarali zbog nedostatka živosti karaktera (kao posljedici redateljeva odmaka od temeljne romantičnosti predloška) i statičnosti kamere, čime su se čuvali kompozicijska ravnoteža i prostorni sklad, Castellani je, po drugim tumačenjima, upravo spojem takvog svojevrsnog akademizma i vizualne slikovitosti pokušao dočarati duh renesanse kao razdoblja koje je nesputanu životnost pokušavalo ograničiti razrađenim društv. konvencijama.

B. Kragić