Sjene

traži dalje ...

Sjene (Shadows, 1959), SAD, c/b, 87 min, Lion International, r. i sc.: John Cassavetes, df.: Erich Kollmar, glazba: Charles Mingus i Shifi Hadi, ul.: Lelia Goldoni (Lelia), Ben Carruthers (Ben), Hugh Hurd (Hugh), Anthony Ray (Tony), Dennis Sallas (Dennis), Tom Allen (Tom), David Pokitillow (David), Pir Marini (Pir).

Troje članova afroameričke obitelji u New Yorku pol. 1950-ih, Lelia i njezina dva brata Ben i Hugh, suočavaju se s vlastitim identitetom kroz preispitivanje ljubavnih, društv., rasnih i profesionalnih odnosa što ih uspostavljaju.

Dok sve troje gl. likova iskušava razne načine samooblikovanja, središnji interes istraživanja mogućnosti film. izraza – primjenom načela improvizacije oko osnovnih motivsko-tematskih sklopova – izravno se potvrđuje odjavnom špicom: »Film koji ste upravo vidjeli je improvizacija.« Epizodna pripovjedna struktura, eliptična montaža, snimanje iz ruke i na lokacijama, jazz glazba, zrnata fotografija te samosvjesne glumačke izvedbe prikazuju likove koji nastoje pronaći odgovarajući privatni i profesionalni izraz. Film u potpunosti podređuje fabularni tok razvoju osobnosti likova: »Improvizirali smo pokretima, a i snimatelj je improvizirao, slijedeći kretanje glumaca koji su išli kamo su htjeli. Priča proizlazi iz likova, dok u drugim filmovima likovi proizlaze iz priče.« (Cassavetes). Pikarska pripovjedna struktura, koja se razvija kroz niz svakodnevnih situacija te fragmentarnih dijaloga koji se nerijetko preklapaju, oblikuje se izmjenom totala i krupnih planova što ritmički povezuju ili razdvajaju likove. Neodrživost raznorodnih binarnih oprjeka – bijelog i crnog, glasa i tijela, prostora i smjera, unutrašnjeg i izvanjskog, muškog i ženskog, privatnog i javnog, uloge i identiteta – koje određuju položaj i ponašanje likova naglašeno je opetovanjem tročlanih skupina što ih uobličuju fabularni odnosi te montažni i mizanscenski postupci povezujući predočene elemente u komplementarne ili kontradiktorne sklopove. Sekvenca posjeta parku skulptura Muzeja moderne umjetnosti te montažno povezivanje afričke maske na zidu s prizorom razgovora Lelie i Tonyja nakon vođenja ljubavi eksplicitno izražavaju ključnu metaforu maske kao vidljivog aspekta identiteta koja se na sižejnoj razini očituje u dominantnoj uporabi krupnog plana lica, koji se gotovo nikada ne javlja u dramaturški naglašenom trenutku, nego predstavlja trajno otvoren prostor mogućnosti. Snimljen minimalnim budžetom i s neprofesionalnim glumcima, film, koji je distribuirao brit. distributer, umnogome je utemeljio amer. nezavisnu produkciju, a u Veneciji je osvojio nagradu kritike.

T. Brlek

ilustracija
SJENE, J. Cassavetes (Ben Carruthers i Lelia Goldoni)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Sjene. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.5.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/sjene>.