Straub, Jean-Marie

Straub, Jean-Marie, njem. redatelj i scenarist franc. podrijela (Metz, 1933). Studirao književnost, asistirao J. Rivetteu, A. Ganceu, J. Renoiru, volontirao u ekipama R. Bressona (koji je na njega osobito utjecao) i A. Astruca. Odbivši sudjelovati u ratu u Alžiru, 1958. napušta Francusku te otada živi ugl. u Njemačkoj. Nakon filma Nepomireni (1965), prema romanu H. Bölla Biljar u 9.30 međunar. ugled stječe → Kronikom Anne Magdalene Bach, vrhunskim primjerom težnji prema tzv. materijalističkom filmu, zasnovanom na radu s neprofesionalnim glumcima, uporabi prirodnog zvuka i osvjetljenja te ugl. statične kamere, duljim kadrovima, fabularnom minimalizmu, izrazito eliptičnoj, fragmentarnoj naraciji, izbjegavanju dramski naglašenih situacija i upućivanju na preciznost strukture (čime se gledatelj. umjesto na identifikaciju, potiče na introspekciju). Takve preokupacije razvija u daljnjim djelima, ugl. sa suprugom Daničle Huillet (1936-2006) kao koscenaristicom i koredateljicom: u svjesno statičnoj i ahistorijskoj adaptaciji Corneilleove tragedije Othon (1970), potom analizi ekon. sustava antičkog Rima, s likovima u togama, ali u modernom ambijentu – Poduke iz povijesti (1972), a prema Brechtovu romanu Poslovi gospodina Julija Cezara, adaptaciji opere A. Schönberga, Mojsije i Aron (1975), ambijentiranoj u pustinjsku arenu, Sinajskim psima (1977), prema polemičkom tekstu F. Fortinija o izraelsko-palestinskom sukobu, popraćenom kontrapunktalnim slikama, u Klasnim odnosima (1984), nekarakteristično vjernoj ekranizaciji Kafkina romana Amerika, u adaptaciji Hölderlinove drame u stihovima Empedoklova smrt (1986), koju su autori nazvali »nefilmom«, te u ekranizaciji Sofoklove tragedije Antigona (1992). U tom smislu i osebujni adaptatori knjiž. i kaz. predložaka, S. i Huillet, kontinuirano propituju umj. tradiciju i upozoravaju na polit. implikacije predstavljanja te na načine recepcije umj. djela.

B. Kragić