Taviani, Paolo

Taviani, Paolo (San Miniato, Pisa, 1931) i Vittorio (San Miniato, 1929), tal. redatelji i scenaristi. Sinovi toskanskog odvjetnika. Za film se počinju zanimati još u školi, a aktivnije, osobito pod utjecajem neorealizma za studija na Sveučilištu u Pisi. Prvi (dok.) film San Miniato, srpnja 1944 (1954), evokaciju nacističkih zločina u rodnomu gradu, snimaju u korežiji sa C. Zavattinijem, a potom, u suradnji s prijateljem Valentinom Orsinijem, nekoliko dok. djela i prvi igr. film Čovjek za spaljivanje (1962), dramu o sukobu pojedinca i mafije, s uočljivim polit. prizvucima. Lijeva polit. orijentacija snažnije se očituje u Prevratnicima (1967), u filmu U znaku škorpiona (1969) dobiva utopijske tonove, u pov. drami o anarhistu iz XIX. st. Sveti Mihovil je imao pijetla (1971) prerasta u apologiju radikalizma, a u hvaljenoj pov. melodrami Allonsanfan (1974), s M. Mastroianijem, u grotesku o izdaji revoluc. ideala. Kreativni i recepcijski vrhunac (Zlatna palma u Cannesu) postižu filmom → Ja sam bog otac, sjedinivši u biografiji tal. lingvista i književnika G. Ledde neorealist. konvencije, lirski senzibilitet i kritiku patrijarhalne ruralne Italije. → Noć sv. Lovre, u sličnom poetsko-realist. modalitetu, s istim omiljenim glumcem (Omero Antonutti) te povremenim fantazijskim i subjektivnim digresijama, potvrđuje njihovu reputaciju politički i humanistički angažiranih redatelja distingvirana stila. U nastavku karijere naizmjence se posvećuju motivima preuzetima od knjiž. klasika – L. Pirandella (Kaos, 1984; Smij se, 1998), L. N. Tolstoja (Sunce i noću, 1990., prema priči Otac Sergej; tv-serija Uskrsnuće, 2001) i J. W. Goethea (Izborna srodstva, 1996), te iz života (ruralne) Toscane (Fiorile, 1993), tematizirajući odnos/sukob pojedinca i zajednice, raznih društv. slojeva i naraštaja, tradicije i modernosti, društv. konvencija i intime. Koristeći se često formom kostimirane pov. drame, spajajući utjecaje R. Rossellinija i L. Viscontija, redatelji pretvaraju povijest, shvaćenu kao dijalektiku suprotstavljenih silnica, u svojevrsnog »protagonista« svojih filmova. U SAD-u su režirali Dobro jutro, Babilone (1987), nostalgičnu posvetu D. W. Griffithu i Hollywoodu viđenom očima dvojice dekoratera, tal. doseljenika. Ostali igr. filmovi: Bjegunci od braka (1963), Livada (1979).

D. Nenadić