Tramvaj zvan žudnja

Tramvaj zvan žudnja (A Streetcar Named Desire, 1951), SAD, c/b, 122 min (1993. obnovljena, necenzurirana verzija 125 min), Group Productions/Warner Bros, r.: Elia Kazan, sc.: Oscar Saul, Tennessee Williams, prema Williamsovoj istoimenoj drami, df.: Harry Stradling, glazba: Alex North, sgf.: Richard Day, George James Hopkins, ul.: Vivien Leigh (Blanche DuBois), Marlon Brando (Stanley Kowalski), Kim Hunter (Stella), Karl Malden (Mitch).

Osiromašena, sredovječna i sofisticirana južnjačka aristokratkinja Blanche DuBois dolazi u New Orleans u posjet mlađoj sestri Stelli, udanoj za muževna radnika Stanleyja Kowalskog. Blanche kod sestre traži utočište od frustracija i prošlosti, ali dolazi u sukob s brutalnim Stanleyjem.

Prilagođavajući vlastitu brodvejsku režiju drame film. cenzuri, E. Kazan je prikrio homoseksualne motive predloška te izmijenio svršetak, »moralnom kaznom« lika Kowalskoga. Cenzorskim intervencijama izbačeni su kadrovi koji izravno pokazuju Stellinu seksualnu ovisnost o Stanleyju te oni koji snažnije podcrtavaju Blancheinu seksualnost. Ekspresivnim vizualnim stilom, s velikim brojem krupnih planova i rješenjima – poput odraza zbivanja u razbijenom ogledalu u sceni silovanja te razmjerno realist. ambijentacijom – Kazan je uspostavio ravnotežu između specifično film. pristupa i kaz. strukture s dominacijom dijaloga. Nastupima M. Branda, K. Hunter i K. Maldena, temeljenima na metodskoj glumi (dočaravanje psihol. naturalizma), suprotstavljena je »artificijelna« interpretacija V. Leigh, što je i u funkciji podcrtavanja napetosti između iskrenosti i prijetvornosti, karakteristične za redateljev opus. Film se, kao i predložak, oslanja i na psihoanalitičke motive, pa npr. Stanleyjeva animalna seksualna privlačnost sugerira dominaciju muškoga roda, koju pokušava dokinuti izrazito feminizirani lik Blanche. Kritičari recepcijskog usmjerenja, zahvaljujući privlačnosti i interpretaciji M. Branda, ističu mogućnost da publika opravda Stanleyjev sadizam i ublaženo poimlje Blanche kao žrtvu. Film je osvojio 4 Oscara (za gl. žensku te sporednu žensku i mušku ulogu i crno-bijelu scenografiju).

D. Radić