Trbuljak, Goran

Trbuljak, Goran, hrv. snimatelj (Varaždin, 1948). U Zagrebu je diplomirao grafiku te film. i tv snimanje. Njegov istančan osjećaj za kompoziciju kadra i sklonost prema lik. stilizaciji dolaze do izražaja već u prvom snimateljskom radu → Izgubljeni zavičaj. Potom se ističe crno-bijelom fotografijom visokoga kontrasta u krim. filmu Z. Tadića (s kojim otad redovito surađuje) → Ritam zločina, u kojemu dramatičnom igrom svjetla i sjene potencira napetost, dok istodobno gotovo nostalgično oslikava zagrebačko predgrađe. Estetski dotjeranoj slici i čvrstim lik. kompozicijama vraća se u → Ljubavnim pismima s predumišljajem, u Oficiru s ružom (D. Šorak, 1987) dojmljivo kontrastira koloristički ispranu poslijeratnu realnost s poetičnijim, vizualno stiliziranim i nerijetko strastvenim scenama ljubavne priče, dok se → Sokol ga nije volio odlikuje statičnim kompozicijama slike. Iako često uspješno podređuje vlastite afinitete potrebama filma, najbolje rezultate postiže radeći na stiliziranijim projektima, npr. crno-bijela Treća žena (Z. Tadić, 1997). Ipak, pokazao je umješnost i u dokumentarističkom pristupu u filmu Prezimiti u Riju (D. Žmegač, 2002), gdje sklonost prema čistoj likovnosti podređuje grubom realizmu, najčešće snimajući kamerom iz ruke. Također je snimio i režirao nekoliko dok. filmova, a autor je i zapaženog anim. filma Svaki je dan za sebe, svi zajedno nikad (2002). Istaknuti je grafički dizajner te likovni i konceptualni umjetnik te jedan od pionira hrv. videoumjetnosti, npr. Bez naziva (Diktat), Bez naziva (Labirint), Well Canvas, Hot and Cool, Bez naziva (svi iz 1973), Bez naziva (Cut), Bez naziva (Razor Two) (oba iz 1976), Bez naziva (Pismo) (1977), Bez naziva (L’air de large) (1995). Ostali važniji filmovi: → Treći ključ, San o ruži (Z. Tadić, 1986, Zlatna arena), Krvopijci (D. Šorak, 1989), Čovjek koji je volio sprovode (Z. Tadić, 1989), → Orao, Kamenita vrata (A. Babaja, 1992), Transatlantik (M. Juran, 1998).

M. Sablić