Trijumf volje

Trijumf volje (Triumpf des Willens, 1934), Njemačka, c/b, 114 min, Leni Riefenstahl Produktion, r. i montaža: Leni Riefenstahl, sc.: Walter Ruttman, L. Riefenstahl, df.: Sepp Allgeier, Karl Attenberg, Werner Bohne, Walter Frentz, Willy Zielke, glazba: Herbert Windt, Richard Wagner (Majstori pjevači), H. Wessel (Diži zastavu).

Dok. film o 6. kongresu njem. Nacionalsocijalističke stranke održanom u Nürnbergu 4–10. IX. 1934. Film se sastoji od 13 povezanih tematsko-motivskih cjelina: 1. zrakoplovne snimke ukrašenoga grada kroz oblake, 2. slijetanje Hitlerova zrakoplova i vožnja automobilom prepunim ulicama, 3. vinjete grada i njegove gotičke arhitekture, 4. jutro u vojnom logoru, 5. defile seoskih postrojba u nar. nošnjama, 6. Hitlerova ophodnja civilnih odreda, 7. govori dužnosnika na kongresu, 8. Hitlerov govor radničkim odredima, bakljada SA trupa, 9. Hitlerov govor mladeži, 10. Hitlerov večernji govor i masovna vojna bakljada, 11. Hitlerovo odavanje počasti palim njem. vojnicima i govor trupama SA i SS, 12. Završni Hitlerov govor posljednje večeri kongresa koji se pretapa na kadar njem. postrojba u maršu, snimljenih iz donjeg rakursa.

Redateljica je postavila tri uvjeta da bi pristala na Hitlerov prijedlog snimanja kongresa: da snimanje organizira ona sama, a ne stranački dužnosnici, da nitko, pa ni Hitler, a osobito ne ministar propagande J. Goebbels, ne može vidjeti film prije njegova dovršenja, i da Hitler nikada više ne zatraži od nje snimanje još jednoga filma takve tematike. Hitler je pristao, a cjelokupni film financirala je redateljičina tvrtka. Na filmu je radilo 30 snimatelja, sudjelovalo 770 tisuća posjetitelja i sudionika kongresa i 350 tisuća stanovnika Nürnberga. Osnovna snimateljsko-registracijska koncepcija jest neprestano pokretna kamera pa su kamere postavljane u zrakoplov, na kranove, u automobile, na brod. Temeljna montažna koncepcija je sustavno i ritmično izmjenjivanje totala precizno geometrijski pripremljenih mimohoda i krupnih planova oduševljenih promatrača i sudionika. Iako kronološki ne slijedi zbivanja na kongresu, film planski stvara ritam u kojemu se precizno izmjenjuju govori i »žive slike« koje tvore vojne i civilne postrojbe. Na razini same ideje, vrlo je pažljivo izbalansiran spoj tradicionalnog i povijesnog sa sadašnjim i budućim (anticipacijskim). Istodobno, cijeli film sračunat je na posljednji skup na kongresu i završni Hitlerov govor, a propagandni uspjeh djelo duguje i činjenici da je sam kongres bio pripreman doslovno i kao spektakl za kameru, a unaprijed su bili zacrtani i njegovi ciljevi: pokazivanje solidarnosti i jedinstva stranke, upoznavanje njem. naroda s njegovim vođama (govornici su najavljivani imenima u međunaslovima) te upozorenje neprijatelju na njem. snagu, a što je u potpunosti uspjelo. Emocionalno-retoričkom naboju filma pridonijela je i izvorna glazba H. Wendta koja kao lajtmotiv rabi pjesmu Diži zastavu, ali i odlomci opere R. Wagnera, na čemu je inzistirala L. Riefenstahl.

D. Marković