Truffaut, François

Truffaut, François, franc. redatelj i kritik (Pariz, 1932 – Pariz, 1984). Od dječaštva strastveni filmofil. Rani mentor, kritičar A. Bazin, našao mu je posao kinooperatera u organizaciji Travail et culture, da bi 1953. počeo pisati film. kritike za Cahiers du cinéma, revalorizirajući u nizu članaka film. naslijeđe. U programatskom ogledu Određena tendencija francuskog filma (1954) istupa protiv tzv. tradicije kvalitete (tradition de qualité), dominantne struje poslijeratne franc. kinematografije, temeljene na adaptacijama knjiž. djela i psihol. realizmu, sa središnjom ulogom scenarista, zalažući se za poimanje film. jezika ne kao sredstva ilustracije verbalno uobličenog zapleta, nego kao autonomnoga semiotičkog sustava u kojemu se značenje ostvaruje neprestanom reinterpretacijom specifično film. kodova. Stoga T. fabularno angažiranim, ali oblikovno konzervativnim djelima, koja kulturno ili društveno »značajne« fabule predočuju konvencionalnim postupcima, suprotstavlja preispisivanje naslijeđa u svjetlu autorskih inovacija u film. izrazu, prevrednovanjem kako doprinosa franc. autora kao što su J. Vigo, A. Gance, J. Cocteau, R. Bresson ili J. Renoir, tako i značenja tal., jap. i amer. filma, negirajući pritom bilo kakvu hijerarhiju uspostavljenu izvanfilm. kriterijima. Vlastiti izbor krit. ogleda objavio je u knjizi Filmovi u mom životu (1975), a i klasična zbirka razgovora Hitchcock/Truffaut (1966) također je usredotočena na isticanje značenja postupaka, osobito stvaranja i uporabe napetosti. Nakon suradnje s R. Rosselinijem na nizu nerealiziranih scenarija (1954–56), 1957. snima kratkometr. prvijenac Derani, demonstrirajući vještinu nijansiranja značenja suptilnim mizanscenskim postupcima, montažnim ritmom i osvjetljenjem te kritičku uporabu pripovjednih i predstavljačkih konvencija što određuje čitav njegov opus: »U Truffautovim filmovima nema jednoznačnih prizora. Ispod prividno neutralne slike čije se značenje doima očitim, uvijek se javlja druga, nasilnija i dublja slika koja podriva onu prvu« (Carole Le Berre). Radeći najčešće sa stalnim suradnicima, npr. asistenticom režije Suzanne Schiffman, skladateljem Georgesom Delerueom, snimateljima R. Coutardom i N. Almendrosom ili glumcem J.-P. Léaudom, te uvijek u okviru svoje tvrtke, po vlastitim je riječima snimao »samo filmove koje sam želio snimiti.« Prikaz nastojanja protagonista da se afirmiraju unutar simboličkog poretka – škole (→ Četiristo udaraca), vojske (Ukradeni poljupci, 1968), očinskog autoriteta (→ Priča o Adèle H.), znanstvenog diskursa (Lijepa djevojka poput mene, 1972), film. industrije (→ Američka noć), totalitarnog društva (→ Fahrenheit 451; → Posljednji metro) ili civilizacije općenito (Divlji dječak, 1970) – kao i supostavljanje fanatične odanosti u ljubavnom odnosu nepostojanosti i stalnoj izmjeni partnera (Pucajte u pijanista, 1960; → Jules i Jim; Nježna koža, 1964; Nevjesta je bila u crnini, 1968; Sirena s Mississippija, 1969; Dvije Engleskinje i kontinent, 1971; Čovjek koji je volio žene, 1977; Zelena soba, 1978; Žena iz susjedstva, 1981; Živahno nedjeljom!, 1983), u prvi plan ističe dijalektičku povezanost zadanog i žuđenog. Naglašavanjem privremene uspješnosti provizornih rješenja nasuprot sputavajućem i (auto)destruktivnom učinku primjene rigidnih obrazaca, pokazuje pak da su prilagodba i prisvajanje simboličkih kodova jedini način ostvarenja identiteta. Nužnost nadilaženja binarnih opreka, fabularno često predočena narušavanjem simetrije ljubavnog para uvođenjem treće osobe, a strukturno otvorenim krajem, kao i neprestano podrivanje gledateljskih očekivanja, skreću pozornost na artificijelnost fikcionalnog konstrukta, istodobno prikazujući nemogućnost nalaženja definitivnog razrješenja kao poticaj daljnjem traženju. Stalnim variranjem osnovne strukture kroz raznorodne tematsko-motivske sklopove i oblikovne postupke, Truffautovi filmovi razrađuju međudjelovanje provizornog i definitivnog kao nedovršivo nastojanje samoostvarenja unutar film. tradicije, u skladu s vlastitim zahtjevom da »film izrazi ili užitak snimanja filma ili agoniju snimanja filma.«

T. Brlek