Urar iz Saint-Paula

Urar iz Saint-Paula (L’Horloger du Saint-Paul, 1973), Francuska, boja, 105 min, Lira, r.: Bertrand Tavernier, sc.: Jean Aurenche, Pierre Bost, B. Tavernier, prema romanu Georgesa Simenona Urar iz Evertona, df.: Pierre William Glenn, glazba: Philippe Sardou, ul.: Philippe Noiret (Michel Descombes), Jean Rochefort (policijski komesar Guiboud), Jacques Denis (Antoine), Sylvain Rougerie (Bernard Descombes), Clotilde Joano (novinarka), Julien Bertheau (Edouard), Christine Pascal (Liliane Torrini).

Michel Descombes, urar, sredovječan udovac, živi sa sinom Bernardom, osjećajući da u njihovu odnosu nema pravog razumijevanja. No, i takva, ali ipak malograđanski smirena rutina, prestaje kad mu policijski komesar Guiboud priopći da je njegov sin najvjerojatnije ubojica. Navodno je ubio čovjeka koji je, iskorištavajući svoj nadređeni položaj »gazde« u tvornici, napastovao njegovu djevojku Liliane. Otac ulaže sve napore da bi pomogao sinu, no ovaj, mlad i karakteran, odbija kompromis koji bi mu umanjio kaznu. Osvjedočivši se o sinovljevu karakteru, Descombes se s njim solidarizira.

Red. cjelovečernji prvijenac B. Taverniera prilagodba je romana G. Simenona iz 1954. i s radnjom u SAD-u. Redatelj ju je osuvremenio i smjestio u starogradsku četvrt rodnoga, pregledno i s ljubavlju prikazanog, Lyona. U najboljoj tradiciji franc. psihol. policijskog filma (npr. motiv ubojstva kao prosvjednog čina kojim se kažnjavaju nesankcionirane izopačenosti društva), djelo se odlikuje suptilnim prikazom otuđenosti u odnosu otac–sin (kojemu je usporedan odnos komesara s vlastitim sinom), odn. razlika među naraštajima koje se po Tavernieru mogu prevladati moralnom čvrstoćom, ali i eksplicitnim naznakama o pozadini događaja – društveno potresnoj, rezigniranoj i političkih vizija lišenoj Francuskoj nakon burnih događanja 1968. Posebnost je filma u redateljevu izboru scenarista – J. Aurenchea i P. Bosta, od strane tzv. autorske kritike optuživanih kao krivaca za zapadanje franc. kinematografije 1950-ih u mehaničko oslikavanje beživotnih scenarističkih predložaka (tzv. cinéma d’adaptation, odn. scenaristička kinematografija). Ovako rehabilitirani scenaristi zaslužni su upravo za jasno ocrtavanje socijalnopolit. podloge priče. Komentiran i kao redateljev osobni credo, film je dobio nagradu »Louis Delluc« za najuspjeliji franc. film godine te Srebrnog medvjeda u Berlinu. Kritika je isticala glumu Ph. Noireta, koji filmom počinje zauzimati mjesto vodećeg franc. karakternog glumca.

A. Peterlić