Vertov, Dziga

Vertov, Dziga (pr. ime Denis Arkadijevič Kaufman), sovj. redatelj, scenarist i film. teoretičar (Białystok, Poljska, 1896 – Moskva, 1954). Sin knjižničara i brat snimatelja M. A. Kaufmana (s kojim je stalno surađivao) i B. Kaufmana. Isprva polazio glazb. konzervatorij u Białystoku, od 1915. u Moskvi studira medicinu i uzima pseudonim. Od 1916. eksperimentira montažom buke i prirodnih šumova na Psihoneurološkom institutu u Petrogradu, nakon Listopadske revolucije radi u Odjelu kinokronike Moskovskoga komiteta za film, potom je voditelj snimatelja na bojištu, član ekipa u agitatorskim vlakovima, a 1919. montira i svoj prvi samostalni film. žurnal Filmska nedjelja. God. 1922. sudjeluje u formiranju tzv. lenjinske proporcije, koja utvrđuje kvantitativno-proizvodni odnos igr. i dok. filma, a iste godine utemeljuje film. kroniku Kino istina, u kojoj do 1925. izlaze 23 »broja«, od kojih svaki sa 2–3 priče. To su bile montažne obrade dok. materijala, a montažno ispitivanje nastavio je i u filmovima → Kino-oko, Jedanaesti (1928) te u svojem najznačajnijem djelu → Čovjek s filmskom kamerom. Zv. prvijenac mu je Simfonija Donbasa (1930), poznat i pod naslovom Entuzijazam, o ugljenokopima u dolini rijeke Dona, u kojemu se u brzom montažnom ritmu izmjenjuju slike udarničkog, energičnog rada, dok zvuk čine udarci čekića, zviždanja lokomotiva, orkestrirane radničke pjesme, što sve glorificira socijalist. izgradnju. Povodom 10. obljetnice Lenjinove smrti realizira Tri pjesme o Lenjinu (1934), temeljene na popularnim nar. napjevima o Lenjinu, ali i s potresnim dok. snimkama reakcija ljudi na vijest o Lenjinovoj smrti. Primjenjuje montažne ideje iz 1920-ih i na sliku i na zvuk, pa film sadržava i niz autentičnih film. i zv. zapisa Lenjinovih govora. Pol. 1940-ih kritiziraju ga zbog »formalističkih metoda«, pa sve više napušta montažne eksperimente. Svoje razumijevanje film. medija najjasnije je izrazio u manifestu Kinoki.Prevrat (1923), u kojemu slavi mehaničko oko film. kamere, a potom i u proglasu Film-oko (1925), u kojem izražava prosvjed protiv igr. filma, a u korist dokumentarizma – budući da život treba doživjeti onakav kakav jest, film. priča je opijum za narod, odn. smrtonosno oružje u rukama kapitalizma; stvarnost viđena mehaničkim okom kamere i obrađena djelovanjem kinoki-inženjera (montažera) stvara osobitu dinamiku koja jamči autentičnost film. prizora, jer sam materijal montažom ne gubi ništa od svoje autentičnosti. Ostali važniji filmovi: Godišnjica revolucije (1919), Agitvlak VCIK (1921), Historija građanskog rata (1922), Jučer, danas, sutra (1923), Radio–film–istina (1925), U srcu seljaka Lenjin je živ (1925), Koračaj, Sovjete! (1926), Šestina svijeta (1926), Slava sovjetskim junakinjama (1938), Tri junakinje (1938), Na vatrenoj liniji – snimatelji filmske kronike (1941), U gorama Ala-Tau (1944), Zakletva mladih (1944).

D. Marković