Volim te, volim te

Volim te, volim te (Je t’aime, je t’aime, 1968), Francuska, boja, 97 min, Les Productions Fox Europa/Parc-Film, r.: Alain Resnais, sc.: Alain Resnais i Jacques Sternberg, df.: Jean Boffety, glazba: Jean Dandeny, Jean-Claude Pelletier, Thelonious Monk i Krzysztof Penderecki, ul.: Claude Rich (Claude Ridder), Olga Georges-Picot (Catrine), Anouk Ferjac (Wiana Lust), Van Doude (Jan Rouffer), Dominique Rozan (dr. Haessetrs), Vania Vilers (Rhuys), Marie-Blanche Vergne (Marie-Noir Demoor), Alain MacMoy (Moyens), Alain Robbe-Grillet (Hughes Mechelynck), Catherine Robbe-Grillet (Maryse de Neten).

»Muškarac susreće ženu. To je sve.«

Resnaisov koncizan odgovor na pitanje o zapletu svojega narativno najsloženijeg djela jasno pokazuje da kreativni interes filma nije usmjeren na fabularni razvoj, nego na sižejno oblikovanje. Dok su vrijeme (dva sata i petnaest minuta 5. rujna 1967) i mjesto (znanstveni laboratorij) okvirne radnje o eksperimentu putovanja kroz vrijeme točno određeni, a njezino predočavanje izvedeno konvencionalnim kadriranjem, mentalno evocirani fragmenti, koji zauzimaju više od dvije trećine film. vremena, uobličeni su, uz jednu iznimku, isključivo u kadrovima–sekvencama, unutar kojih se dinamika ostvaruje fluidnom koreografijom kretanja likova i kamere, a njihov sadržaj i »vjerodostojnost« proizlaze isključivo iz međusobnih odnosa. Budući da su prostorno-vremenska i uzročno-posljedična određenja protagonistovih mentalnih predodžbi izostavljena, predočena zbivanja funkcioniraju prije kao prikaz mehanizma njegove svijesti u sadašnjosti, negoli njegova života u prošlosti. Dok je za uspjeh eksperimenta znanstvenicima potreban protagonist koji je »na rubu nesvjesnog«, ali je zadržao sposobnost pamćenja, za »uspjeh« filma potrebni su gledatelji koji imaju sposobnost kritičkog odmaka. Resnais je majstorski predočio dijalektičku nerazdvojnost kaotičnog obilja percepcijskih podražaja i njihova strukturnog uobličavanja, kojoj je, svojim »kubističkim pristupom« (J. Monaco) iznašao film. ekvivalent.

T. Brlek