Zemlja drhti

Zemlja drhti (La terra trema, 1948), Italija, c/b, 160 min, Universalia, r. i sc.: Luchino Visconti, prema romanu Porodica Malavoglia Giovannija Verge, df.: G. R. Aldo, glazba: Willi Ferrero, ul.: Maria Micale, Sebastiano Valastro, Antonio Arcidiacono, Salvatore Vicari.

Sicilijansko ribarsko selo Aci Trezza. Na inzistiranje mladog Antonija (Ntonija), ribarska obitelj Valastros založi obiteljsku kuću da bi kupila vlastiti brod i prestala ribariti za veletrgovce. Isprva velik ulov upućuje na prosperitetnu budućnost, ali im brod i sav ribarski pribor stradaju u oluji. Obitelj se raspada, brat Cola odlazi sa Sicilije, sestra popušta udvaranju don Salvatorea, a sam Antonio odaje se piću. Ipak, upoznaje se s mladom djevojkom te se, s drugom dvojicom braće, Vannijem i Alessiom, vraća ribarenju, ponovno kao najamnik.

Prvi dio Viscontijeve planirane i nikad realizirane trilogije (2. i 3. dio trebali su tematizirati rudare odn. seljake), okvirno zasnovan na klas. ostvarenju tal. verizma – romanu Porodica Malavoglia, film je ujedno jedan od modela tal. neorealizma: potisnute fabule, s neprofesionalnim glumcima, stvarnim ribarima u skladu s čijim je iskustvima i primjedbama Visconti mijenjao sadržaj, u potpunosti je snimljen na sicilijanskim lokacijama, s umjetnim osvjetljenjem u samo nekoliko noćnih scena i dosljedno registriranim prirodnim zvukom, uključujući i dijalektalni govor izrazito arhaična zvučanja (opisivan kao »više ekspresionistički nego naturalistički«). Film se narativno može podijeliti na pet jasnih faza što, uz ugođaj stoičkog pesimizma i usredotočenje na Ntonijev neuspješan pokušaj poboljšanja obiteljske sudbine, upućuje na veze s ant. tragedijom. Cikličnost odn. ahistoričnost života zajednice i arhetipski, ritualni karakter ljudskih aktivnosti, Visconti naglašava nizom stilskih postupaka: oslonjenošću na srednje planove i totale, polaganim panoramama, dugim statičnim kadrovima statičnih objekata ili ljudi, geometrijski harmoničnim kompozicijama, paralelizmom početka i kraja s kadrovima ribarskih brodova kako plove morem između divovskih stijena (kao simbola razdvojenosti Aci Trezze i vanjskog svijeta), ritmičkim zatamnjenjima između sekvenci i pretapanjima između dijelova pojedinih sekvenci, naposljetku i dubinskim kadrovima koji često kombiniraju eksterijere i interijere odn. suprotstavljaju dočaravanje osjećaja otvorenosti s uokvirivanjem likova vratima ili prozorima, te variraju prikaz obiteljske solidarnosti i jedinstva (na početku filma) s naglašavanjem rasapa i otuđenja pred završetak.

B. Kragić