Zoran Šipoš i njegova Jasna

Zoran Šipoš i njegova Jasna (1992), Hrvatska, boja, 27 min, HTV/Filmoteka 16, r. i sc.: Petar Krelja, df.: Ivan Orešković, glazba: Davor Rocco, montaža: Višnja Štern, pisma Zorana Šipoša čita Slavko Brankov.

Dok. film o potresnom i emocionalnom svjedočenju Jasne Šipoš, supruge i suborca Zorana Šipoša, jednog od zapovjednika obrane Vukovara, koji je bio zarobljen i odveden u beogradski zatvor, i kojemu je Vojni sud izrekao smrtnu presudu 26. VI. 1992.

Metodom filma istine, Krelja registrira Jasnina sjećanja i svjedočenja o danima vukovarske obrane. Čvrst, fiksiran kadar, s tek neznatnim zumom, bilježi kako njezino izlaganje, tako i napor za svladavanjem emocija, koncentracijom da što sustavnije izloži događanja koja su prethodila padu Vukovara, ali i događaje koji su slijedili, osobito sam čin zarobljavanja. Liniju njezina svjedočenja autor montažno-ritmički prekida njezinim pismima Zoranu i Zoranovim pismima njoj, kao i Jasninim pismima za pomoć različitim državnicima (F. Tuđmanu, G. Bushu, B. Jeljcinu, papi Ivanu Pavlu II.), pjesmama koje uz gitaru pjeva njihov suborac Mijo, predratnim i ratnim fotografijama Jasne i Zorana te kadrovima dočekivanja oslobođenih zarobljenika pri razmjenama. Sam Zoran pojavljuje se upravo u toj posljednjoj sekvenci razmjene zarobljenika koja je i emocionalna kulminacija filma, budući da dotadašnji tijek ne otkriva razrješenje njegove sudbine. Djelo snažna emocionalnog naboja i jedan od prvih takvih dok. filmova snimljen neposredno nakon navedenih događanja. Oboje su protagonista preminuli od karcinoma (Zoran od karcinoma kostiju koji se razvio kao posljedica mučenja u beogradskom zatvoru).

D. Marković