Zrcalo

traži dalje ...

Zrcalo (Zerkalo, 1974), SSSR, boja, c/b, 105 min, Mosfilm, r.: Andrej Tarkovski, sc.: A. Tarkovski, Aleksandr Mičarin, df.: Georgij Rerberg, glazba: Eduard Artemijev, Johann Sebastian Bach, Giovanni Battista Pergolesi, Henry Purcell, ul.: Margarita Terjehova (Natalija, Aleksejeva žena/Maša, Aleksejeva majka), Ignjat Danilcev (Aleksej/Ignjat), Larisa Tarkovska (Nadežda Petrovna), Alla Demidova (Elizabeta), Inokentij Smoktunovski (glas Alekseja, pripovjedača), Oleg Jankovski (Aleksejev otac), Filip Jankovski (Aleksej kao petogodišnjak), Marija Tarkovska (Aleksejeva majka kao starica), Arsenij Tarkovski (glas koji čita pjesme).

Smrtno bolestan, nevidljivi narator, četrdesetogodišnji film. redatelj, prisjeća se majke, a uz ta sjećanja vizualiziraju se i događaji koje je čuo, zamišljao ili sanjao, a koji su supostavljeni pov. okviru datom u obliku dok. snimki.

Film uzima za središnji interes pokušaj protagonista da iz neodređenoga sadašnjeg razdoblja uspostavi dijalog s vlastitom prošlošću, odn. povratnu spregu zbilje i snova, narativne fikcije i pov. dokumenata. Dvjestotinjak pretežito dugih, razrađeno komponiranih kadrova presudno je određeno usmjerenošću na »učinak izmicanja«, pokušaj da se »zadrži istina nekog prolaska, prolaženja, da se nešto izrazi bilježenjem (snimanjem) vremena« (M. Chion). Kao što pripovjedač zbivanjima fokaliziranim kroz druge likove pridaje vlastite vizualne odrednice, čime dodatno posreduje prikazano, zrcala i glatke sjajne površine često odražavaju predmete, umnažajući ih i iskrivljujući njihov uobičajen izgled, prikazujući ih na nov i neočekivan način. Dijalogom s drugim umj. oblicima poput mnogih, doslovno realiziranih, pjesničkih slika Arsenija Tarkovskoga ili kadrova reprodukcija crteža Leonarda da Vincija, film određuje i proširuje vlastiti izražajni repertoar. Naturalistička uporaba boje, dok. snimki te zvuka majstorski je uklopljena u narativne i vizualne sklopove zasnovane na asocijativnoj logici. Uspostavljajući tipologiju prizora u crno-bijeloj tehnici, koloru ili sepiji, a s obzirom na vremensko razdoblje i pripovjedne razine, film istodobno njihovim neprestanim podrivanjem dekonstruira svaki pokušaj samodostatnih i oštro razdvojenih kategorija. Struktura u kojoj se prizori i događaji pretapaju, preklapaju i zrcale, miješajući prošlost i sadašnjost, tuđe i vlastite uspomene (pri čemu isti glumci tumače različite uloge), naglašava nužnost stalne modifikacije interpretativnih protokola. Sekvenca u kojoj staljinistička svijest tiskarsku grešku pretvara u čin subverzije zorno predočava totalitarnu opsjednutost jednoznačnim tumačenjem, ali i krhkost moći koja počiva na takvim premisama. Dok je službena sovj. kritika filma proglasila »elitističkim« i »hermetičnim«, sam redatelj u svojoj knjizi Klesanje u vremenu navodi pisma gledatelja koji su »dali smisao onome što sam radio i ojačali moje uvjerenje da put koji sam izabrao nije plod slučaja«.

T. Brlek

ilustracija
ZRCALO, A. Tarkovski (Margarita Terjehova)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Zrcalo. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.2.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/zrcalo>.