Rivette, Jacques

Rivette, Jacques, franc. redatelj (Rouen, 1928). Od 1949. u Parizu, isprva je film. kritičar (Gazette du cinéma, Arts, Cahiers du cinéma, kojem je 1963–65. i gl. urednik), jedan od najistaknutijih zagovornika tzv. autorske kritike; 1966. režira dok. film o J. Renoiru (za tv seriju Sineasti našeg vremena). Tijekom 1950-ih snimatelj je kratkih filmova F. Truffauta i C. Chabrola, sam režira nekoliko kratkometr. filmova (npr. Udarac pastira, 1956) te asistira J. Beckeru i J. Renoiru. Svoj prvi cjelovečernji film → Pariz nam pripada snimao je 1958–60. Prikazan 1961., film je narativno otvoreno djelo koje začinje redateljeve stalne preokupacije motivima paranoje i zavjere, predstavljanjem, odnosom kazališta i života, neprestanim propitivanjem vjerodostojnosti prikazanih događaja i nemogućnošću uspostave koherentnoga pripovjednog svijeta. Nakon adaptacije romana D. Diderota → Redovnica, svojega najvećega komerc. uspjeha (dijelom i zbog činjenice što cenzura film nije isprva odobrila za prikazivanje, a zbog kritičnosti prema Kat. crkvi), R. u filmovima → Luda ljubav i Out one (1971) majstorski razrađuje prikaz složenih međuodnosa pojedinaca – kaz. umjetnika, na pozadini postavljanja kaz. predstave kao okvira disparatne naracije koju kontinuirano dekonstruira. U oba je središnje zanimanje dijalektika krhkosti međuljudskih odnosa s krhkošću razgraničenja iluzije i zbilje, odn. priče i njezina pripovijedanja, a drugi do vrhunca dovodi i redateljevu sklonost prema djelima iznimno duga trajanja. Snimljen na 16 mm, izvorno dug 12 sati i 40 min (ta je verzija u kinima prikazana samo jedanput), 1972. skraćen je na 255 min (pod naslovom Out One: spektar). Kao i prethodni film, ima za okvir kaz. pokus (dvije suparničke skupine vježbaju Eshilova Okovanog Prometeja odn. Sedmoricu protiv Tebe). Izrazito oslonjen na improvizacije, film je u cjelini parabola o pripovijedanju i neostvarivoj ljudskoj težnji za konačnim, homogenim zapletima. Céline i Julie se voze u čamcu (1974), kombinacija žanrovskih komponenti trilera, komedije, detekcije i fantastike s brojnim knjiž. i film. aluzijama (L. Carrol, J. Cocteau), i snimljen bez scenarija, usredotočen je na odnos dviju naslovnih junakinja (Juliet Berto i Dominique Labourier) i realizaciju metafore pripovijedanja, s motivom neprestanog ponavljanja iste priče, variranja različitih obrazaca igre te sa završetkom koji potpuno poništava granicu pripovjednih razina, zbilje, fantazije i sjećanja. Duelle (1975) i → Sjeverozapadni vjetar, prema Tragediji osvetnika Th. Middletona, dijelovi su zamišljene serije pod naslovom Kćeri vatre, u kojima je prema vlastitim riječima »pokušao doći do novog pristupa film. glumi, gdje bi govor funkcionirao kao poetska interpunkcija«. U Merry-Go-Round (1978) rabi obrasce detektivskog, a u Sjevernom mostu (1982) pustolovno-špijunskog filma pri daljnjem variranju odnosa zbiljskog, predstavljenog i zamišljenog, Prizemljena ljubav (1984) povratak je izravnoj tematizaciji kazališta, s motivom vježbanja predstave o ljubavnom trokutu (koji se razvija u zbiljski), i ponovno sa središnjom slikom nerazrješivog paradoksa stvarnosti izvedbe kao privida zbilje dok je Orkan (1985) adaptacija romana Orkanski visovi Emily Brontë, transponirana u Francusku poč. 1930-ih. Četveročlana banda (1988) ponovno razmatra dijalektiku izvedbe i života kombinirajući vježbe studenata glume s multipliciranom pričom o prijetnji i uroti; pritom R. nagomilava naznake tajnovitosti korespondirajući s načelom neodređenosti i podsjećajući na postupke amer. romanopisaca Th. Pynchona i D. DeLilla. → Lijepa gnjavatorica usredotočena na kreativni čin slikanja, meditacija je o odnosu umjetnika i okoline i složenosti nadahnuća, → Djevica Ivana, realist. portret franc. nac. junakinje, Haut/bas/fragile (1995), romantična glazb. komedija, a Tajna obrana (1998) suvr. transpozicija tragedije o Elektri, okvirno u formi trilera (ponovno motiv urote). Pitaj Boga (2001) nastavlja fascinaciju kazalištem, teatralnošću, predstavljanjem i rasapom međuljudskih veza: protagonisti su glumica i redatelj, a priča o njihovu kratkotrajnom razlazu kombinirana je s njihovom izvedbom drame L. Pirandella Kakvu me želiš. Poetički najosebujniji redatelj naraštaja novog vala, R. prema vlastititim riječima na film gleda kao na »fascinaciju i nasilje jer tako djeluje na gledatelja; katkada je nejasan, katkada obavijen tamom, sličan snu«.

B. Kragić