De Santis, Pasqualino

traži dalje ...

De Santis, Pasqualino, tal. snimatelj (Fondi, 1927 – Ukrajina, 1996). Brat Giuseppea De Santisa. Studirao na Centro Sperimentale di Cinematografia, potom asistent nizu istaknutih tal. direktora fotografije, najčešće G. Di Venanza. Od 1965. direktor fotografije (Trenutak istine F. Rosija, zajedno s G. Di Venanzom i A. Parolinom). Već na početku samostalnog djelovanja pokazuje izniman osjećaj za uporabu kolora u cilju psihol. profiliranja protagonista, pa je Oscarom nagrađen za Romea i Juliju (F. Zeffirelli, 1968), iako cjelinu filma obilježava neujednačena primjena svjetla i kolora odn. raskorak između znakovite igre svjetla i sjene koja podcrtava tjeskobu, i neumjerene uporabe zasićenih boja. U daljnjim se filmovima kloni uporabe izrazito naglašenih valera boje, što je posebno vidljivo u dvama njegovim ponajboljim snimateljskim radovima → Sumrak bogova i → Smrt u Veneciji. U tim je filmovima ugođaj postignut prigušenim, desaturiranim bojama, premda ih krasi različit snimateljski pristup; u prvom se poglavito služi uskokutnim objektivima i rado koristi zum, dok drugi oblježavaju meki, uznemirujući pokreti kamere, kojima se dodatno pojačava uznemirujući dojam cjeline. Od ostalih filmova izdvajaju se → Lancelot Jezerski, gotovo kompletno snimljen u krupnim planovima i detaljima, čime je i stilski legenda o kralju Arturu ogoljena do same srži, te → Izuzetan dan, u kojemu rabi toniranu sliku koja nije ni crno-bijela ni u boji. Ostali važniji filmovi: Bilo jednom (F. Rosi, 1967), Ljudi protiv (F. Rosi, 1970), → Slučaj Mattei, Povodom Luckyja Luciana (F. Rosi, 1973), Obiteljski portret u interijeru (L. Visconti, 1975), Uljez (L. Visconti, 1976), → Izuzetni leševi, Krist se zaustavio u Eboliju (F. Rosi, 1979), Novac (R. Bresson, 1983).

M. Sablić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

De Santis, Pasqualino. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 7.12.2025. <https://film.lzmk.hr/clanak/de-santis-pasqualino>.