Emmanuelle
traži dalje ...Emmanuelle (1974), Francuska, boja, 105min, Orphée/Trinacra Films, r.: Just Jaeckin, sc.: Jean-Louis Richard (prema romanu Užici žene E. Arsan), df.: Richard Suzuki, glazba: Pierre Bachelet, Francis Lai, ul.: Sylvia Kristel (Emmanuelle), Alain Cuny (Mario), Marika Green (Bee), Daniel Sarky (Jean), Jeanne Colletin (Ariane), Christine Boisson (Marie-Ange).
Sredovječni službenik franc. veleposlanstva u Bangkoku potiče svoju mnogo mlađu, erotičnu, no erotski sputanu suprugu Emmanuelle na upoznavanje raznovrsnih seksualnih užitaka. Emmanuelle se prvo upušta u odnos s arheologinjom Bee.
Najčuveniji soft pornografski film uopće, Emmanuelle svoju znamenitost duguje emancipacijskim erotskim učincima vrlo široka dometa s obzirom na to da se, za razliku od hardcore filmova, prikazivala u »regularnim« kinima. Također, svojim rafiniranim dizajnom i koreografijom erotskih prizora, kojima je začela tzv. franc. školu mekih pornografskih filmova za razliku od »naturalističnije« skandinavske i njemačke, pokazala se iznimno privlačnom ženskoj publici, a liberalne feministice L. Williams i N. Strosser suprotstavile su se njezinu cenzuriranju, podržavajući istraživanje ženske erotske mašte. Emmanuelle ima afirmativan stav prema lezbijstvu, a za razliku od njegovih uznemirujućih prikaza u ranijim filmovima (Ubijanje sestre George R. Aldricha, 1968; → Košute). Film je narativno oblikovan po načelu nizanja dramaturški slabo povezanih erotskih epizoda, a pruža niz mogućnosti za psihoanalitička, feministička i postkolonijalna čitanja (dokoni zapadnjaci za realizaciju svojeg užitka biraju »egzotični« Istok).
D. Radić
članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.
Emmanuelle. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 8.12.2025. <https://film.lzmk.hr/clanak/emmanuelle>.
